Zavirite – izvadak iz romana Ciganin, ali najljepši

zavirite-ciganin-ali-najljepsi

Fragmenti romana Ciganin, ali najljepši prije objavljivanja pojavili su se u Kolu, Artikulacijama, Fantomu slobode te u dva navrata u emisiji Prekid programa zbog čitanja (HTV3).

HATAMAH

 

Kaže da je krenuo… rabii athani, to bi bio… pišem travanj dvije i četrnaeste, provjerit ću još. Trideset i pet mu je godina. Zidar, kaže, a radi i u muzeju. To ne treba uzeti kao činjenicu. Oni lažu da bi lakše dobili azil. Predstavljaju se kao doktori, arhitekti, fizičari.

Konačno sjedi mirno. Dugo je hodao po sobi, namještao se. Traži čašu vode, pa cigaretu. Teško podnosi zatvoren prostor. Zove se Nuzat, ni to ne mora biti istina. Maslavi je, kaže, to je… čovjek iz Mosula. Po prezimenu zaključujem da je vjerojatno Kurd, sigurno nije Arapin. Teško govori. Svaka druga rečenica su mu žena i sinovi i onda se opet raspadne.

Čovjek koji mu je pomogao da pobjegne zove se Hasan al-Hamdani. Predlažem da ni to ne uzmete kao činjenicu.

Sjedili su u kuhinji, a žena, Dilara, je bila s djecom u spavaćoj sobi. Srce mu je stalo, kaže, kad je iz ladice stola izvadio plastičnu kutiju, a u njoj mu sva ušteđevina. Stala u malu plastičnu kutiju od sira.

Hasan mu govori: – Dobro je što ideš. Svatko tko može, trebao bi otići.

Theki, to kaže za Hasana. Znači „pametnjaković“, netko tko gleda svisoka.

Njih dvojica se poznaju otprije, radili su zajedno. A sada ga pametnjaković nagovara, kao da obojici nije jasno da s trideset pet godina čovjek više ne dobiva druge šanse, ne u Mosulu, ne kada ga se optuži da je na krivoj strani.

(…)

Predajem mu skoro svu ušteđevinu, a ruka mi teška, tako teška, brate. Netko je u susjedstvu upravo iz pećnice izvadio naan, cijelo susjedstvo učinio svojim predsobljem. Mrvičast je miris masti, brašna i povratka, znaš, pruža utjehu. A ja samo sjedim i mirim se s tim da ništa od toga neću okusiti tako skoro.

(…)

Pitam ga zašto je morao otići. Bunca. Spominje nekoliko imena. Kaže da ga je prijatelj iz djetinjstva, s kojim je brusio noževe po okolnim ulicama, pozvao na nekakav sastanak. Nepovezano priča. Da ne zna ni o kakvom oružju, da ništa nije vidio i što mu je to samo trebalo. Navečer istog dana neki ljudi mu upali u kuću, nisu se izuli, premetačina, Dilara plače i drži dječake. Ne nađu ništa, pa odvode Nuzata.

Ne kaže izričito, ali pretpostavljam da su se Kurdi u gradu pokušali organizirati kad se pročulo da dolazi Daeš. Ne znam koliko Vam treba pozadina, mogu Vam poslati neke linkove, ali evo kratke verzije, da se snađete. Otprilike ovako. Amerikanci svrgnu Sadama, raspuste domaću vojsku od par stotina tisuća ljudi. Očekuju da će, valjda, slegnuti ramenima i postati pekari, konobari i poljoprivrednici. Oni doista slegnu ramenima, pa potraže novi rat u susjedstvu. Znaju gdje se mogu sakriti, gdje je oružje, znaju se organizirati. Udaraju po svima, a budući da su većina suniti, ostali svijet misli da je to na toj osnovi. A nije. I Kurdi su suniti, pa su ipak na meti, krivi za sve živo. Kurdi imaju svoju nekakvu autonomiju na sjeveru, s vojskom i svime, ali Mosul ne spada tamo. Mosul je većinski arapski.

(…)

Hasan mi priča kako je sjajno u Europi.

- Uskoro ćeš biti daleko odavde, a za godinu ili dvije vratit ćeš se po svoje kao gospodin, bogati Francuz u bijelim hlačama. Ovdje ćeš ostati bez posla – tako mi je govorio. – Oni za koje si rintao kao životinja gazit će te, brate, dok od tebe ne ostane više ništa. Što su novci kad je u pitanju goli život?

(…)

Ljutit je, fokusiran je na tog čovjeka. Arapi previše pametuju, theki, theki. Ali svi su mu pametovali tih dana, kaže da ga je to boljelo, obraćali su mu se kao djetetu.

(…)

Odmah se pročulo po susjedstvu kako su došli po mene, ugurali me u auto poput psa. Stigao sam Dilari samo viknuti da s dječacima ode svom bratu.

Odveli me prema zapadu, blizu stare farme peradi. Samo podrum i stolica za mene. Od prvog sam udarca ostao bez zraka, od drugog sam pustio u hlače. Nisam razumio što me pitaju, bilo je nešto o tome kada je zadnji puta u gradu bio čovjek koji se zove Saman, kada ponovo dolazi i očekujemo li nekakvu pošiljku uskoro. Nisam znao što odgovoriti.

Nakon toga sam iz dana u dan imao sve manje susjeda, a sve više savjetnika. Šaptali mi dobrohotno da bi bilo bolje da dignem sidro. Odjednom više nisam bio Maslavi, niti sam bio musliman, niti sam bio zidar koji je položio barem jednu ciglu u većini ulica istočnoga Mosula. Odjednom sam bio prije svega Kurd. To je značilo da sam u nevolji.

(…)

Govori brzo, ovaj dio ne stižem prevesti. Ukratko, dan kasnije čuje da su ubili tog prijatelja koji je sazvao sastanak, pred kćerima, pa njegova brata, onako, ravno na ulici.

Ponavlja kako ga pola Mosula zna kao graditelja. Vjerojatno preuveličava.

(…)

Kažem Hasanu kako ne znam tko me zapravo tukao. On uzdiše, proklinje Aafare, što su se naselili zadnjih godina po predgrađima. Kaže da se sprema nešto veliko. Da se ne raduje tome makar se to njega neće previše ticati, ali mene itekako hoće, jer sam to što jesam. Sadiki, ahi – tako je završavao rečenice Hasan; prijatelju, brate. Kada te Arapin nazove bratom, možeš biti siguran da si u problemu.

- To što su ti uzeli dokumente ne znači da oni ne žele da odeš. Razumiješ? Ti i… tvoji. Mosul nikada neće biti kao vaša mjesta na sjeveru. Nije to ništa protiv tebe, znam te od djetinjstva…

Podigao sam ruku, bijesan. Ni riječi više. Izvadio iz kutije novce, izbrojio točno 5.800.000 dinara i gurnuo pred njega.

(…)

Napomena: to je pet tisuća eura, otprilike. Provjerit ću još.

(…)

On prebroji, uzme polovicu. Drugu polovicu ponijet ću sa sobom, za prelaske granica. Vraćam ostatak u kutiju, a Hasan mi kaže da za još dva milijuna imam poseban tretman, sve do Francuske: prvi ću dobiti hranu, prvi biram ležaj. Samo kažem da me šalje Hasan al-Hamdani. Kažem mu da moram ostaviti starijem sinu za cipele. Dobro je dijete, nije zaslužio hodati u rupama.

(…)

Opet plače. Govori kako nije zaslužio ovo. Svi znaju kakav je radnik, gradio je kuće i u Kazahu i u Kulan Tapahu, nabraja još neka mjesta, vjerojatno blizu Mosula, možemo naknadno provjeriti sa snimke.

Spominje džehenem, ali kaže jednu drugu riječ za pakao, hatamah. To znači… nešto, kao… Ono što se raspada. Što se rastvara u komadiće.

Jako je uzrujan, moram sjediti blizu, da glavom ne grune u zid.

Ponavlja još jednu riječ, tafakek. Raspalo se. Pitam ga što se to raspalo. Kaže, raspale se dvije slike u njegovoj glavi. Slika mjesta odakle je pošao. I slika mjesta kamo je krenuo. Čovjek nije izgubljen kada ima barem jednu, kaže.

Pitam ga želi li da zovem liječnika, želi li nešto za smirenje. Ali sabere se on, ljutit na tog Hasana.

(…)

- Ako te uhvate, moraš reći da si na svoju ruku bježao. Ne poznaješ me. – To je prijetnja, ne mora on ni pogledati prema spavaćoj sobi. – Sredio sam da ne ideš preko Albanije – doda, pa vidi da ne znam što to znači. – Tamo ljudi nestaju, Nuzate, ubiju ih i prodaju njihove organe bogatim bolesnim farangima.

- Samo ti meni obećaj još jednom da se ide kopnom – bojim se utapanja, velikih crnih valova u noći. More sam vidio samo na televiziji i u lošim snovima.

(…)

Ponovo vrti istu priču, nije zaslužio, Alah, Bervan, Dara, dobra djeca, Dilara je dobra žena.

(…)

Hasan ode, ja ostanem sjediti sam u kuhinji, nemam snage pozvati Dilaru i dječake. S nekog prozora iza kuće čujem istu pjesmu Ayada Husaina po treći puta te večeri. Pjeva o dalekim crnim brdima i priprostim ljudima.

Misli su mi neposlušne. U Francuskoj uvijek pada kiša, a svi imaju čiste cipele. Brda su valovi zemlje.

Nisam još ni krenuo, a već počinjem gubiti sliku u glavi. Počeli blijedjeti zeleni valovi Tigrisa, svjetlucavi zidovi Nuridinove džamije. Stišala se i potamnjela sirotinja što gleda kroz okna bez prozora i svađa se na tržnici pred zatvaranje. I Dilarin miris, sve u topli daleki zaborav.

Samo su lica Bervana i Dare još bila potpuno jasna. Sve do trena kada se prvi od njih probudi i shvati kako ih je glupo i gorko njihov otac iznevjerio, kada pljune na moju uspomenu.

Nestale mi slike, nestali mirisi i dodiri i zvukovi. Ovo što govorim nisu sjećanja, to su prazne riječi, od njih je otpalo sve živo i stvarno.

Prokleta je ova daljina, što mi je učinila da tako zaboravim.