Recenzije Obješenih

Irma Kovačić (AKO, 19-20 (veljača 2006.), str. 76-77)

Roman Obješeni prvijenac je vrlo mladog pisca Kristiana Novaka. No, niti bi se reklo da je prvijenac, niti bi se reklo da je pisac vrlo mlad, ako bi se sudilo činjenicama romana samoga.

Troje studenata iz Međimurja u Zagrebu. Damir, Mihaela i Sven. Prijatelji su iz mladosti, vezuje ih zajedničko školovanje, zavičaj, susjedstvo. Mihaelu i Damira još i ljubav, oni su dečko i cura. Kasnije više nisu, već to postaju Mihaela i Sven. Još kasnije i ta se ljubav razvodnila i nestala. Ljubavni trokut? Pa i ne baš… prije promjena pozicije igrača. No, to je tek jedna linija priče u romanu… druga je ona mračnija, o rađanju, školovanju i djelovanju profesionalnog ubojice – snajperista… i to gdje? Tu, odmah pored nas, u Zagrebu…

Nemoguće je prepričati to o čemu sadržaj ovoga romana govori. Radnja je u njemu vremenski zgusnuta, u stvarnom vremenu na svega dva mjeseca, a u vremenu raznih priča sugerira se bezvremenost, zapravo svevremenost, univerzalnost. (…) Čudesna je i izuzetna slojevitost ovoga romana. U njemu čitamo faktografiju naše suvremenosti, ljubavnu priču, vrlo eksplicitne erotske scene dvoje ljudi, iz njega učimo o najpoznatijim mafijama svijeta kao i o razlikama među njima. (…) Roman obiluje na jednoj strani gotovo feljtonskom dokumentarnošću, a na drugoj elementima fantastike, krimića, erotizma.

(…)

Iako uglavnom pričan u er formi s pozicije takozvanog objektivnog, sveznajućeg pripovjedača, na trenutke, dobro odmjerene i efektno iskorištene, pripovjedač se obraća neposredno čitatelju, gotovo ga zadirkuje tješeći ga… evo, pročitaj sad još ovo i onda je kraj… prestaju muke čitanja… ili… pa vidiš, ti za sebe, čitatelju, možeš ovdje i drukčije okrenuti smjer ove priče ako ti je tako draže… Na taj način autor uvlači čitatelja kao jedan od likova u roman. Čitatelj se osjeti pozvanim da uđe u priču, da joj možda promijeni smjer, pozvanim da sudi i misli drugačije no što je to učinio autor.

(…)

Dakle, ako i jest prvijenac, moćan je to roman. Slojevit i višeznačan – tematski, stilski, jezično. Gotovo je nemoguće odgonetati sva njegova značenja i sve čemu je stremila ova priča. Iza ovoga romana stoji moć lektire i literature i erudicije, stoji moć govorenja, oblikovanja, pisanja, ona moć koja stvara snažnu književnost.

prof. dr. Zvonko Kovač (Domovinski eseji, Čakovec: Insula, 2009, str. 288 – 291)

Najviše od svih autora ipak me zainteresirao Kristian Novak (r. 1979. u Njemačkoj) sa svojim romanom Obješeni. Zanimljiv je u jezičnom smislu svojevrstan „stilski dijalog“ književnoga jezika i kajkavskoga, jer ga autor propituje na opreci ruralno/urbano, možda čak i visoko/nisko, propitujući pri tom narativnu/dijalošku funkcionalnost dijalekta do krajnjih granica.

Odmah dva-tri primjera:

„Vlak za Kotoribo… polaze s četvrtok perona. Vlak polaze odma’“ – mumljao je prehlađen glas iz šuštavih zvučnika. Kakav jezik, pomisli Damir. Smiješan, a sprječava svaki oblik inteligentnog humora. Pragmatičan i sirov, a u isti tren jezik kojim se ništa od stvarne važnosti ne može reći. (:110).

Kam su ju deli, tu je magadila. Kako prevesti riječ „magaditi“ na standardni hrvatski? Znam: trpno stanje bitka. Sita i na toplom, ugniježđena pred telkom, u zajedništvu s obitelji. (:122).

Ponukana bakinim vječitim: „Jaj, kaj si škurava! Jezuš, pa ti nika ne jejš f taumo Zuagrebo“, Michaela je jela kao prava /…/ Baka je i dalje tijekom ručka sloganima bodrila: „Ječte, jega još“ i „Noa, pa zeeemi si!“ /…/ (:148).

Međutim, pred nama je roman mladog autora koji si postavlja i poetička pitanja. Strukturiran tako da se likovi, zaista je ovdje bolje reći znakovi osobnosti triju karaktera grupiraju po poglavljima, koja su raspoređena u pet nejednakih dijelova (zapravo četiri s epilogom, zapravo tri ili u biti možda samo dva, jer je drugo poglavlje posvećeno tek „onomatopejskom“ prikazivanju pokazivanja međusobne ljubavi, a treći i četvrti dio slobodno bi se mogli povezati), tako da poglavlja koja su u prvom dijelu označena brojevima i početnim slovima imena likova (D-Damir, M-Michaela, S-Sven), a u drugom samo slovima, ističu kao glavni formalni znak/semantem kompozicije romana. Ona su i više od toga, tako koncipirana s obzirom na likove, u prvom dijelu romana narativnom subjektu daju vrlo malo „manevarskoga prostora“, naime pripovjedač se nalazi blizu likovima, kako se koje poglavlje strukturira tako se i subjekt naracije približava perspektivi lika, pa imamo osjećaj da se roman pripovijeda troperspektivno. Dapače, držim vrijednim istaknuti da se u završnim poglavljima prvoga dijela romana isti događaji, zajednički novom ljubavnom paru, pričaju/prepričavaju na dva načina. Ponavljanje pojedinosti, kao i različita viđenja stvaraju dragocjenu književnu zališnost, pa je možda šteta što se ta igra nije još i više razvijala ili barem još koji puta uspješnije ponovila.

Iz toga, prvog dijela romana Obješeni Kristiana Novaka bilježimo i detalj koji kao da je na trenutak otvorio mogućnost napuštanja danas još uvijek prevladavajuće postmodernističke poetike, naime, jedan od likova, Damir zajedno s pripovjedačem, nakon što ga je napustila djevojka i nakon što je nokautirao staroga purgera u tramvaju konstatira da je SVE što postoji bilo ispričano već barem jednom – osim njegove priče. Zato se pripovjedač pita, kako artikulirati bol koja ne postoji u predaju, kako ju izreći i zašto ju izreći kad te ionako nitko neće razumjeti? (:64)

Damirova priča će tako već po postmodernističkom običaju krenuti u horor storiju, dok će Michaelina i Svenova završiti kao uobičajena ljubavna priča, s dosta mladenačkoga, strastvenoga seksa, „telomešanja“, s naprasnim prekidom veze, motiviranim Svenovom „radnom krizom“, odnosno nekom vrsti „prigovora savjesti“ oba partnera, budući da je Michaela prvobitno bila Damirova djevojka.

Onima koje te priče eventualno ne bi zanimale roman će ponuditi pregršt zgoda i nezgoda studenata u Zagrebu, od osjećaja da se studentski dom doživljava kao logor, koji bi još bio podnošljiv kada ne bi trebali ići na predavanja, do zanimljivih odnosa studenata iz kajkavske provincije, koji kao da, zbog svoga pasivnog mentaliteta, nemaju dovoljno snage da se uključe u život velikog grada, dok istodobno prema domu, roditeljima, baki, imaju snažan ironijski otklon, već i zbog razlike u jeziku, naime kajkavski kao da „pokriva“ u Novakovu književnom osjećaju toplu, ali naivnu, obiteljsko-regionalnu podlogu, na koju se vraćamo, stvarno ili simbolično, kao invalidi, bolesnici ili kurve.

Zanimljivo je da se u drugim dijelovima romana pripovjedač pokušava nekako odvojiti povremeno od sudbine ili značenja likova, pa pokušava uspostaviti vezu s čitateljem, tako da se na kraju epiloga sugerira tumačenje da bi u svijetu „prošaranom granicama između komplementarnih shvaćanja ljepote, istine i dobrog“ bilo dovoljno da troje ljudi možda u istom trenu „žele misliti i osjetiti isto“, kad već nije siguran da njegovi junaci na kraju misle ili ne misle isto, kada se onako drže svo troje zapravo neočekivano za ruke.

Za razliku od pripovjedača, možda i autora, meni se tijekom čitanja romana nametalo drugačije, upravo suprotno rješenje. Osoba je danas (pripovjedač sa sva tri lika) nepovratno podijeljena na dvije-tri ličnosti, kao da svi nosimo ne samo potencijale nego i realizacije više osoba. Suvremena šizofrena osoba iz provincijalnog grada K., prema kojemu voze vlakovi za Kotoribo, a autobusi preko Novog Marofa, uostalom svejedno iz kojega grada, svom rascijepljenom liku u jeziku (književni jezik – kajkavski), mladosti u odrastanju (neiskustvo – starost), dodaje suvremenu, još strašniju podijeljenost osobe na puku tjelesnost i nedosegnutu duhovnost (smisao), pasivnost i tragičnu agresivnost, kao dva glavna para ravnovjesja romana, kojima se propituje višestruka otuđenost suvremena, osobito mlada, čovjeka.