O nastanku Obješenih

ObješeniRoman Obješeni živi je dokaz da ponekad treba raditi na nečemu unatoč tome što se možda čini da nema baš nikakvoga smisla. Ponekad treba pojačati glasnoću onoga sramežljivoga unutarnjega glasa koji nagovara, ali, đubre jedno, ne daje objašnjenja ni razloge.
Kad sam imao 21 godinu mislio sam da se više nikada neću zaljubiti. Tome je prethodilo nešto što sam doživio kao najgoru moguću izdaju, onu koja dolazi od ljudi koje smatraš najbližima. Kako bih prožvakao osobnu tragediju, znao sam ponekom dobrom prijatelju ispričati što se dogodilo, poneke detalje prešutjeti, poneke pridodati, malo namjestiti da bi bilo sasvim jasno da sam ja usamljeni junak svoje priče, častan čovjek i žrtva ljudske zloće. Međutim, katarza je i dalje izostajala – ponajviše zato što ni sam nisam vjerovao u svoje uredno posložene pripovjedne nizove.
Čini se da su zato nastali Obješeni. Morao sam ispričati priču o nekim drugim ljudima koje je možda na nekoj razini snašla sudbina slična mojoj, priču s nekim tuđim biografijama, tuđim čežnjama i zapletima. Trebalo je izmjestiti nešto što sam, djetinjasto sebe shvaćajući mnogo ozbiljnije nego je trebalo, promatrao kao vrhunsku tragediju koja može obilježiti čitav život. Koliko god bilo glupo, morao sam se poslužiti sasvim jasnom konstatacijom fikcije, jer mi moji svakodnevni narativi (kojima patološki pridajemo obilježje objektivnoga) nisu bili dovoljni.
Jedan je prijatelj rekao da je to terapijsko pisanje, prihvatio sam jer mi je dobro zvučalo, bilo je nekog sazrijevanja i ozdravljenja u tom pisanju. Pa ipak, danas vidim da nije to pisanje bilo terapijsko, ono je bilo spoznajno. Stvorio sam neka tri lika, složio ih, onako kako se valjda slažu likovi, od reziduala sebe samoga, i elemenata iz okoline koji pašu u njihovu priču i gledao ih kako reagiraju. Ništavilo teksta punio sam samim sobom i istodobno žmirio na tu činjenicu.
Spoznaje do koje sam došao bila je da baš svatko ima svoju priču u kojoj je ponekad junak, ponekad žrtva, ponekad nasilnik i da svaki čovjek mora vjerovati da je dobar i opravdan. Ako ni po čemu drugome, po tome smo svi jednaki. Moramo o sebi moći misliti kao o dobrima, iako to često nismo.
Sam tekst romana nastajao je, s prekidima, od zime 2001. godine, do jeseni 2005. godine. Prvih je stotinu stranica nastalo u samo tri tjedna, gotovo mahnitim zapisivanjem pri kojemu sam prekidao pisanje samo zbog najnužnijeg – često i samo kako bih odmorio ruku kojom sam pisao. Odlučio sam malo se “odmoriti” od obaveza na fakultetu, isključio sam telefon, zaključao se u svoju garsonijeru i jednostavno – pisao. Bilo je kao da mi netko u glavi diktira životno važne činjenice, a ja ih jednostavno ne uspijevam dovoljno brzo zapisivati. Ono što sam pisao bilo je u prvome redu važno meni, no odvažio sam se pokazati tekst i najbližim prijateljima, koji su ga, govorili su, čitali s velikim guštom. Stoga se i pojavila ideja da od početnih nezgrapnih stotinjak stranica djelomično vrlo bijesnoga teksta jednoga dana nastane knjiga. Ostatak knjige nije nastao takvom lakoćom, ali ta priča, iako nesavršena, danas čini neku zaokruženu cjelinu. Pri pisanju sam se vodio mišlju da bih volio napisati roman kakav bih i sam htio čitati. Neki koji brutalno iskreno progovara o ljubavi, prijateljstvu i izdaji, o očaju i onome što ostaje ogoljeno. I koji upravo zbog toga možda može pružiti utjehu.

Sam naslov romana na prvi pogled korespondira s motivom samoubojstava iz Črne mati zemle, no takvo tumačenje ne bi bilo točno. Motiv obješena čovjeka u Obješenima u prvome se redu odnosi na živa čovjeka u bezizlaznoj situaciji, a ne na samoubojicu.

Roman je objavljen u Čakovcu, u sklopu biblioteke Insula, koja okuplja kvalitetne međimurske pisce i koju uređuje književnik Miroslav Gakić. Prošao je (izvan lokalnih okvira) dobrim dijelom nezapaženo. Kruno Lokotar je napisao “stjecajem nesretnih okolnosti”. Valja pojasniti – nesretna okolnost jest ta da nacionalnu stručnu javnost i kritiku ne zanima nešto što se događa izvan centara izdavaštva, to je jednostavno tako. Možda se netko osvrne na moj apel – ljudi, u Međimurju i drugdje izvan velikih gradova piše se. I piše se djelomično vrhunski. Bacite oko na biblioteku Insula.
Nevelika je naklada knjige u nekoliko godina rasprodana, u ovome trenutku ima još dvadesetak primjeraka, koje čuvam za neka buduća zanimljiva poznanstva, a ovo je pokušaj da tekst nađe pokojeg slučajnog čitatelja i na mreži. Nek im je sa srećom. I tekstu i čitatelju.