Nova generacija književnih kritičara iz CeKaPea o ČMZ-u

Objavljeno Apr 19, 2014 u Blog

Nova generacija književnih kritičara iz CeKaPea o ČMZ-u

Nikako da prežalim što ne mogu staviti naslov “S neprijateljem na pivu”, koji sam smislio odmah nakon što su me Sanja Vučković iz Centra za kreativno pisanje i voditeljica radionice književne kritike Jagna Pogačnik pozvale da budem frajer barem jednom u životu i postavim se polaznicima radionice, koji su morali pročitati moju knjigu – u Oliver Twist Pubu u Tkalči, 25. ožujka navečer. Nisam znao što očekivati, pa sam očekivao najgore. Mislim si, realno, kakva je komunikacija uopće moguća između autora i kritičara? Koji paradoks, bokte, a jedni bez drugih ne mogu… I sve mi nešto ovakvo padalo na pamet:

- Dragi Autore, ovaj tu dio ti je jednostavno nemotiviran, neuvjerljiv i potpuno banalan.

- Dragi Kritičaru, ali ti nisi shvatio što se tim dijelom teksta htjelo reći i nisi uzeo u obzir…

- Pa dobro, fino. Al to se mora vidjeti iz teksta. A ne vidi se. Da se vidi, ja bih vidio. Nu. Vid’ me, gledam. I ne vidim.

- Pa dobro, nemoj odmah…

- Sigurno sam ćorav. Želiš reći da sam ćorav?

- …

I njih 5-6, ja samo jedan, evo mene na podu u fetalnom položaju, materijaliziram pumpicu za astmatičare i nudim najjačem 20 kn da me puste na miru. A kad tamo… Vrlo ugodna dva sata razgovora o književnosti i pisanju i čitanju. Samo mi je malo bed jer mi se čini da sam više profitirao ja nego polaznici radionice. Kompetetntne i precizne analize, britka pitanja, dubinski zanimljiva i nova i raznolika čitanja moje knjige. I ne, nije se svima svidjela knjiga, pa da mi je zbog toga bilo sjajno.

Dobre književne kritike u nas ima. Ali je nema dovoljno, pa se čini da se ne stigne pokriti sve. Odgovora zašto je tome tako čuo sam u zadnjih godinu dana nekoliko.

- Velike novine smanjuju ili su smanjile svoje kulturne rubrike. Aj bok, aj bok.

- Ima relevantnih književnih časopisa, ali to čita uzak krug ljudi. Srdžbu mi, boginjo, pjevaj…

- Nema se gdje objaviti.

- Nema tko pisati kritike.

Ovo posljednje mi jedino ne zvuči vjerojatno, osobito nakon što sam ih susreo oči u oči. Pa zato, evo, ovdje i sada, objavljujem kritike polaznika radionice književne kritike CeKaPea pod vodstvom Jagne Pogačnik. Neka vam je sa srećom, ljudi, hvala vam i samo pišite pičite pišite. I ja ću. Pa se vidimo.

 

Bosiljka BRAJČIĆ 

rođena je u Zagrebu gdje je završila studij povijesti umjetnosti i filozofije. Radila je kao novinarka i urednica u kulturnim rubrikama Tanjuga, Svijeta, Fokusa. Danas piše kratke priče. Polazila je radionice kreativnog pisanja kod Miroslava Mićanovića, Gorana Ferčeca, Milane Vuković Runjić i književne kritike kod Jagne Pogačnik. Priče počinje pisati prije desetak godina nakon višegodišnjeg boravka s obitelji u zemljama tzv. Trećeg svijeta i u Rusiji. O burnom periodu ruske tranzicije napisala je dvadesetak malih moskovskih priča objedinjenih pod nazivom „ Ana, ne Karenjina“. Knjiga je objavljena u prosincu 2011. godine u nakladi  Vuković & Runjić. 

KRITIKA: Roman o potrazi za izgubljenim sjećanjem

Roman „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka govori o mladom piscu u kreativnoj blokadi i ljubavnoj krizi. Korijeni njegovih blokada potječu iz ranog djetinjstva obavijenog nekom mračnom tajnom; ničeg se ne može sjetiti i često izmišlja navodne doživljaje zbog čega gubi povjerenje voljene osobe. Tek povremeno neki fragmenti prošlosti izbijaju na površinu i ispunjavaju ga jezom. Kristian Novak vješto plete priču u kojoj se izmjenjuju vremenske perspektive – rano djetinjstvo, dječaštvo i odrasla dob Matije Dolenčeca. Mijenjaju se i lokacije, prvo Zagreb u kojem Dolenčec živi kao tridesetogodišnji pisac, zatim malo selo u Međimurju u kojem je Matija odrastao. Jezik romana također je prilagođen vremenu i mjestu odvijanja radnje. Autor romana Kristian Novak nije samo vrstan mladi pisac kojem je ovo drugi roman (prvi roman – „Obješeni“ objavljen je 2005.godine). On je i znanstvenik , kroatist i germanist, kojem je uža specijalnost sociolingvistika. Tako u roman „Črna mati zemla“ uspješno uvodi kajkavski dijalekt gornjeg Međimurja, zatim urbani zagrebački govor obogaćen gradskim slengom, anglizmima i specifičnim ljubavnim tepanjem a koristi i suhoparni novinsko-izvještajni jezik u proslovu djela. U Proslovu su šturim birokratskim jezikom izneseni detalji slučaja zabilježenog 1991.godine u jednom međimurskom selu u kojem se u kratkom razmaku desilo osam samoubojstava. Zlonamjernim tumačenjem mještana i smušenom Matijinom izjavom o krivnji, ta su samoubojstva na čudan način vezana uz glavni lik malog Matije Dolenčeca. Prvi dio romana pod nazivom “Sakupljači sekundarnog otpada“ uvodi čitatelja u suvremeni Zagreb 2011. godine i prepušta naratoru da ispriča ljubavne i stvaralačke probleme tridesetogodišnjeg Dolenčeca koji se zapliće u laži o svojoj prošlosti i tako gubi ljubav i podršku voljene djevojke. Na pitanje „Jel se tebi kaj strašnog dogodilo kad si bio mali?“ Matija može odgovoriti samo to da su sva njegova sjećanja izgubljena, potonula u tamu i da zato izmišlja priče o svom djetinjstvu. On je neuspješan pisac koji nakon dva romana ne može nikako osmisliti i napisati dobar novi roman. Sebe naziva „lešinarem“ koji je voljan čak „posuditi“ tuđi siže i osjeća se poput nekog lopova ili „sakupljača sekundarnog otpada“. Konačno ga sestra suočava s prošlošću i govori mu ponešto o tome kakav je dječak bio… U drugom i trećem dijelu knjige u kojem se govori o Matijinom djetinjstvu, o njegovom izgubljenom i konačno pronađenom sjećanju, slijede nabolje stranice romana zbog kojih vrijedi i više puta uzeti ovu knjigu u ruke. Pisac mijenja vremensku perspektivu, radnju vraća dvadesetak godina unatrag i smješta je u malo međimursko selo. Narator postaje mali Matija Dolenčec i na prilagođenoj kajkavštini svog kraja priča nam događaje iz osobne perspektive. Petogodišnjem Matiji je umro otac i tu počinju traumatični događaji koji će obilježiti njegovo djetinjstvo. To je dio priče u kojem se isprepliću međimurske legende i pučka vjerovanja sa osjećajem krivnje i straha malog dječaka pa roman povremeno poprima i elemente fantastike, čak i horora. U priču ulaze i snažni novi likovi – demoni Hešto i Pujto, djelomično produkt Matijine mašte a dijelom i kolektivne podsvijesti i folklora međimurskog kraja. Ispričan u prvom licu roman dobiva uvjerljivost i napetost žestokog krimića koji ekvilibrira na granici između realnosti i fantazije. Matija je tako povjerovao u legendu da murske deklice, poput rusalki iz praslavenske mitologije, čuvaju umrle osobe na dnu rijeke pa se upušta u avanturu koja će ga zauvijek obilježiti kao seoskog čudaka i rastaviti od prijatelja i ostale djece njegove dobi. Usamljen i izoliran dječak često razgovara sam sa sobom, crta strašne crteže mrtvih i raskomadanih tijela i upada u neku vrstu opsjednutosti bijesom i dječje psihoze – do sad prilično nepoznate kao teme u novijoj hrvatskoj knjževnosti. Uz lik Matijinog jedinog prijatelja Franca opisan je i vrlo mučan slučaj pedofilije što je još jedan od snažnih elemenata u Novakovom romanu. Stravu koju proživljava dječak autor naglašava i izborom naslova romana koji je uzet iz prijetnje kojom se često služe stanovnici toga kraja „v črnu mater zemlu te stučem“. Tek kad u kasnijoj dobi u potpunosti osvijesti sjećanje na događaje iz djetinjstva pisac Matija Dolenečec postaje cjelovita i zrela ličnost. U stanju je suočit se sa sobom i ponovno boriti za izgubljenu ljubav – o čemu u Epilogu govore posljednje stranice romana. Zašto čitati roman „ Črna mati zemla“ Kristiana Novaka? Složen i ekspresivan, na momente tragičan i zastrašujući, Novakov roman nosi u sebi bogatstvo zanimljivih tema i likova. Mnogi od njih korijene imaju u magijskom mišljenju, u legendama i mitovima međimurskog kraja. Neki likovi i teme romana kao da izviru iz kolekivne podsvijesti a neke iz osobne Matijine podsvijesti u kojoj strah, sram i krivnja tumače glavne uloge i snažno utječu na razvoj odrasle ličnosti. Možda navode čitatelja da i sam preispita svoja sjećanja iz ranog djetinjstva, da se sjeti svojih strahova i osjećaja krivnje i kako se kao dijete nosio s njima; da li je možda i sam u djetinjstvu izmišljao nepostojeće prijatelje, ili pak demone poput Hešta i Pujta? Netko će se možda zapitati zašto je autor povjerio svom liku, petogodišnjem Matiji, kasnije tek nešto malo starijem dječaku školskog uzrasta, da u prvom licu ispriča tragične i bolne događaje svog djetinjstva.? Može li govor tako malog djeteta kod kojeg još uvijek prevladava magijsko mišljenje – biti vjerodostojan narator jer, za njega ono magijsko još uvijek ima snagu realiteta? Možda o demonima i murskim deklicama DA – ali o kasnijim događajima , npr. iz 1991. godine-  vjerojatno NE! A mali Matija tako zrelo u romanu opisuje događaje poput samoubojstava suseljana, zlostavljanja djece, dolaska HDZ-a. Autora bi se moglo zapitati i o transformaciji Hešta i Pujta koji su u početku opasni demoni a kasnije se transformiraju u mirne promatrače zbivanja u selu o kojima obavještavaju Matiju. Jedno je sigurno. Nitko tko pročita roman „Črna mati zemla“ ne može ostati ravnodušan prema knjizi koja otvara mnoge zanimljive psihološke i socijalne teme i uvodi originalne likove u našu suvremenu književnost.

 

Tatjana BORDUKALO NIKŠIĆ

u radno vrijeme molekularni biolog u području biomedicine, izvan radnog vremena bavi se glazbenom teorijom, planinarenjem i čitanjem, a odnedavno i pisanjem osvrta o pročitanom, u obliku književne kritike. Širi čitateljsku kulturu dijeljenjem preporuka za knjige bližim i daljim znancima. Pasionirana ljubiteljica  Interlibera. Uz prigodni citat Daniela Pennaca:

Nije prijeporno imam li ili nemam vremena (vrijeme koje mi, uostalom, nitko neće dati), već hoću li sebi podariti ili ne radost da budem čitatelj.

KRITIKA: Povratak kajkavskim korijenima

Ako bih među knjigama pročitanima prošle godine morala posebno izdvojiti jednu od njih, onda je to „Črna mati zemla“. Riječ je o jednom od najoriginalnijih, iako i najmračnijih romana koje sam ikad pročitala. Autor je na nevjerojatno spretan način uspio objediniti više tema: stvaralačku krizu mladog književnika, traume iz djetinjstva, seosku sredinu krajem 80-tih godina, međimurske legende i tešku tematiku samoubojstva. Pritom se poigrava stilovima, od mješavine žurnalističko-znanstvenog stila, preko klasičnog pripovijedanja u trećem licu uz tipičan gradski govor, do intimnih ispovijedi u prvom licu jednine, prožetih autohtonim međimurskim dijalektom. Već u uvodnom proslovu dana je okosnica romana – neobična serijska pojava osam samoubojstava u desetak dana tijekom lipnja 1991., u jednom međimurskom selu. Proslov je pisan tako uvjerljivo i dokumentaristički, da se na mahove stječe dojam da se sve to zaista desilo (a i neke priče iz stvarnog života daju pomisliti da je autor za ovu ideju možda imao uporište u stvarnosti). Postupak pomalo podsjeća na antologijski film H-8, u kojem na početku znamo da će određen broj putnika iz autobusa poginuti, ali ne znamo koji su to. U Novakovu romanu, odmah na početku doznajemo tko se ubio (imenom, prezimenom i godinama, baš kao u crnoj kronici), ali ništa o okolnostima tih smrti ne znamo do pred sam kraj, i to je jedan od postupaka koji efektno drži čitateljevu pažnju, a roman se čita gotovo bez daha. Daha u čitanju ipak treba uzimati, naročito kad se, nakon prvog dijela romana, ispričanog ležernim suvremenim urbanim stilom, atmosfera prebacuje u međimursko selo od prije tridesetak godina. U prvom dijelu romana, ispripovijedanog u trećem licu, upoznajemo mladog i perspektivnog književnika Matiju Dolenčeca, koji je, nakon prekida ljubavne veze, zapao i u stvaralačku krizu. Kad u drugom dijelu u prvom licu progovori sam Matija, prisjećajući se djetinjstva kad je kao šestogodišnji dječak izgubio oca, čitatelj se zajedno s njim ne otiskuje samo u zaboravljeni svijet dječjih sjećanja, već i u sredinu sasvim različitu od suvremenog Zagreba. Ispreplićući međimurske legende koje je čuo od bake, i seosku realnost, Matija pripovijeda o teškom proživljavanju očeve smrti, koju mu nitko nije objasnio niti pomogao preboljeti. Sve ono što bi se izvana moglo racionalno objasniti traumom ili dječjim ispadima bijesa i osjećaja krivnje, Novak je ovdje pomiješao s dva fantazmagorična lika, dva demona-čudovišta, Heštom i Pujtom, koji se doimaju kao likovi iz kakva horora. Mračna, turobna i zastrašujuća atmosfera odlika su drugog, pa i trećeg dijela, a kad se počnu događati samoubojstva najavljena u proslovu, ona više ne djeluju tako šokantno, već dodatno potcrtavaju ionako težak i mračan ton romana. Novak je spretno povezao autentično iskustvo gubitka roditelja u dječjoj dobi (iz intervjua doznajemo da je doista kao dječak ostao bez oca) s pričom o međimurskom selu u zadnjim godinama Jugoslavije, uključivši pritom i razne folklorne elemente (legende o postanku Međimurja, o Muri i svečarima). Na kraju krajeva, i naslov romana aludira na jednu od starih međimurskih uzrečica. Ali iznad svega, roman daje autentičan i snažan prikaz djetinjeg straha, osjećaja bespomoćnosti, krivnje i nemoći koji se postupno širi na cijelo selo. Tenkovi koji prolaze cestom na putu za Sloveniju u lipnju 1991. tu su samo da dodaju težinu toj atmosferi, a ljudima u selu kao da donose i neko apsurdno olakšanje („Iz kuća su izlazili ljudi, navirivali se preko ograda. Na strah su bili navikli. Olakšanje je nastupilo jer se sada rukom moglo pokazati na neprijatelja, sada su ga doista svi mogli osjetiti, a ne samo stanovnici sela. Sada sigurno nikome neće biti bitno što se ubijamo.“) Budući da je radnja romana ipak koncipirana uglavnom sasvim racionalno (s izuzetkom već spomenutih spodoba Heštoa i Pujtoa), tako Novak (odnosno Matija) pokušava dati racionalno, gotovo znanstveno objašnjenje seriji samoubojstava. Moram primijetiti da se taj dio doima pomalo neuvjerljivim, baš kao i način na koji je Matija došao do tog objašnjenja. Ipak, to ne umanjuje vrlo jak dojam koji ovaj roman ostavlja još dugo nakon posljednje pročitane stranice. Posebnu kvalitetu romanu daje specifičan jezični stil (što ne čudi, jer je autor po struci lingvist). Osim proslova i prvog dijela romana, koji su pisani standardnim jezikom, većina dijaloga u drugom i trećem dijelu, koji donose glavninu radnje, pisana je međimurskim dijalektom, transkripcijski prilagođenim prosječnom čitatelju. Nije mi poznato je li međimurski dijalekt dosad uopće bio zastupljen u hrvatskoj književnosti, ali već i ovolika uloga kajkavskog govora unutar jedne knjige predstavlja značajnu novost na hrvatskoj književnoj sceni gdje zadnjih godina susrećemo uglavnom slične jezične alate (standardni jezik ili gradske žargone, tek ponekad s natruhom dijalekta, ali ne kajkavskog). Da bi se olakšalo razumijevanje pročitanih dijaloga, knjiga na kraju donosi i omanji rječnik, što je svakako pohvalan autorsko-urednički potez. Osim specifičnom upotrebom dijalekta, Novak je autentičan prikaz međimurskog sela postigao i povremenim digresijama koje, ubačene na pravim mjestima, vjerno predočavaju sliku male, zatvorene seoske sredine. Antologijski takav prikaz nalazimo npr. u trećem dijelu, u opisu bizarnih seoskih igara koji vodi u grotesku, ili u ilustrativnim dijalozima susjeda koji npr. kose travu ili se samo međusobno prepucavaju. Bogatstvo međimurskog dijalekta, koji i inače ima poseban i neobičan zvuk, u ovom romanu posebno je istaknuto, i to predstavlja njegovu dodatnu vrijednost, zbog koje pojedine dijelove vrijedi pročitati više puta. Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog čistog, nepatvorenog uživanja u samom jeziku, bez obzira na turoban i težak sadržaj pročitanog.

 

Ksenija KOTLJAROV

polaznica radionice za književnu kritiku pod vodstvom Jagne Pogačnik. Rođena u Zagrebu, završila francuski i filozofiju na FF u Zagrebu, radi kao direktorica u privatnoj tvrtki koja proizvodi softver i vrši usluge prevođenja. 

KRITIKA

Kristian Novak, 34-godišnji profesor kroatistike i germanistike na riječkom Filozofskom fakultetu, doktor znanosti, dosad je objavio dva romana. Drugi roman, Črna mati zemla, ušao je u finale nagrade Kiklop za 2013. godinu, ali nije uspio pobijediti. Što su mu kolege pisci zamjerili, teško je znati, no ne sumnjam da bi njihovo obrazloženje bilo nadasve poučno i napeto štivo. Kristian Novak je napravio i web stranicu pod istim nazivom kao i roman. Na web stranicama Novak opširno piše o procesu nastanka romana, pedantno bilježi sve kritike i promocije, mogu se vidjeti i TV emisije u kojima se o njemu govori, svoje mišljenje iznio je i urednik Algoritma, Kruno Lokotar, navedeni su i izbačeni dijelovi teksta, autor opisuje svoje odrastanje i profesionalno sazrijevanje. Prije nego što sam uzela knjigu u ruke, mislila sam da su mi web stranice dale prilično jasnu sliku o kakvom se tekstu radi. No, ništa me nije moglo pripremiti za ono što sam pročitala. Roman ima dvije cjeline: prva je ljubavna priča s nesretnim krajem između Matije, glavnog lika, i njegove djevojke Dine Gajski, a druga je Matijino djetinjstvo u malom međimurskom selu. Nesretna ljubavna priča odraslog Matije uvod je u priču o njegovom djetinjstvu. Matija je pisac dvaju uspješnih romana, međutim, našao se u stvaralačkoj blokadi i već duže vrijeme ne uspijeva napisati treći roman što je povezano s nedavno raskinutom ljubavnom vezom. Prisjeća se te svoje ljubavne veze i kroz nju saznajemo da ga je Dina suočila s njegovom patološkom potrebom da izmišlja priče o svom djetinjstvu i on je konačno shvatio da ima neka potisnuta sjećanja iz tog razdoblja života te je to počeo ozbiljno istraživati. Na kraju prvog dijela knjige Matija se slučajno prisjeti svog stvarnog djetinjstva kada na jednom predavanju začuje riječ butandiol. Tada započinje prvo poglavlje čarobne priče: Kako nacrtati ućomas. Slijedi priča o Matijinom turbulentnom djetinjstvu u malom selu na južnoj obali Mure. Radnja se razvija oko osam samoubojstava za koje seljani sve više okrivljuju sedmogodišnjeg Matiju koji je zbog svog neobičnog ponašanja nakon očeve smrti zadobio reputaciju čudaka. Sam Matija sebe okrivljuje za očevu smrt, ali i za sva ta samoubojstva, jer misli da svojom ljutnjom ili mislima može izazivati smrt drugih ljudi. U odnosu na prvi dio romana ovdje se mijenja pripovjedačka perspektiva. Narator više nije odrasli Matija, iako je, zapravo, cijeli taj drugi dio romana Matijino pismo Dini kojim joj prenosi stvarnu priču o svom mučnom djetinjstvu. Narator je, u biti, dječak. Briljantno je odabran ton naracije, ima neku dječju jednostavnost ali i neugodnu iskrenost. Dječak-narator nemilosrdno zapaža fizičku i psihološku nakaznost suseljana. Samo zapaža, ne sudi, ne objašnjava. Na primjer: neugodnu jezu izaziva opis dječaka Franca nakon što ga je zlostavljao seoski pedofil. Pisac u prvi mah ne objašnjava što se dogodilo, ali iz predočenih detalja shvaćamo horor koji je dječak upravo proživio. Malo je pozitivnih likova, uglavnom smo svjedoci mračnih, mučnih i otužnih strana ljudske prirode, ali Novak je to majstorski uravnotežio humorom, cinizmom, pejzažnom lirikom i lokalnom mitologijom. Često sjedinjava jezivo i komično u istoj sceni kao kada, primjerice, seoski dečki namjerno loptom napucavaju Franca na golu i još ga hvale kako je dobar golman, dok se ovaj spremno izlaže ozljedama ne shvaćajući njihovu brutalnost. Dva nadrealna lika, demoni koji opsjedaju malog Matiju, Hešto i Pujto, osebujni su, iako ne odskaču puno od blatne i smrdljive seoske sredine. Djeluju poput seoskih odrpanaca, no mogu biti opasni i ubojiti, sve znaju, ne samo okolnosti, nego misli i osjećaje svakog seljana. Pisac tu dvojicu vješto oslikava i integrira među realne likove, iako su oni, zapravo, otjelovljenje strahova socijalno izopćenog i traumatiziranog Matije. Nadrealni elementi upotpunjeni su mitovima i legendama o tom kraju. Pisac ih je vješto utkao u tkivo priče čime je to selo zadobilo neku bezvremenost. Mistična priča o nastanku sela i njegovim istrijebljenim prastanovnicima svečarima, rijeka Mura čije vile, deklice, mame mladiće na dno rijeke, njene maglovite obale, tajnovita šuma u zaleđu sela, seljani i njihovi mučni životi, sve to čini jedan zatvoreni svijet autističan za zbivanja izvan njega. Tako i rat 1991. samo prolazi pored sela, ali on ga se, zapravo, i ne tiče, selo neometano nastavlja živjeti svoj pomalo nastrani život. Dodatni začin priči je kajkavski subdijalekt kojim govore seljani. Novak je standardni kajkavski malo modificirao i tim subdijalektom nitko u Hrvatskoj ne govori, ali Novak je upravo time podcrtao zatvorenost te male seoske sredine. Pisac nam je istovremeno pokazao da kajkavski dijalekt, inače rezerviran za komično i satirično, može biti i jezik strave, straha i jeze. Prvu trećinu romana, koja prethodi poglavlju Kako nacrtati ućomas, smatram manje uspješnom. Pisac je pokrio više raznorodnih tema (spisateljska blokada, ljubavna veza, birokratski parazitizam u Hrvata, poglavlje o Hećimoviću, potiskivanje traumatičnih sjećanja), a svaka od njih može biti tema zasebnog romana koju bi pisac Novakovog kalibra zasigurno pedantno razradio. Pogotovo mi je neuvjerljiva ljubavna priča između Matije i Dine Gajski. Ona ga ostavlja zato što on neprestano izmišlja nove priče o svom djetinjstvu. Matija je pisac i ne bi joj trebalo biti čudno što stalno izmišlja priče. Druge dvije trećine romana, koje obuhvaćaju poglavlja Kako nacrtati ućomas i Kutije za bijes, predstavljaju kompaktnu, završenu i zaokruženu cjelinu, temom i naracijskom perspektivom taj je dio izdvojen od ostalih dijelova romana te mu nije potreban nikakav uvod, nikakvo objašnjenje pa čak ni kvaziznanstveno istraživanje iz Proslova. Mišljenja sam da su ta dva poglavlja biser recentne hrvatske proze i možda su trebali biti jedini sadržaj romana.

 

Igor DUŠANOVIĆ

O sebi kaže:

INTERVJU S KRISTIANOM NOVAKOM

Kristian se okrenuo prema sugovorniku, spojio kažiprst i palac nad gornjom usnom, razdvojio ih kao da gladi kozju bradu. Osjetio je nabore, oštrice, stare zareze; nategnuo rubove usana. Ispratio je prste do vrha brade i izmaknuo im oslonac, kao zadnja riječ romanu. Spustio je ruke na stol, nagnuo se i opustio ramena. (Dobro sam shvatio, trebalo je napisati nešto o sebi. Ako treba faktografije može se dodati da imam položenu B i C kategoriju – I.D.)

A evo Igorove kritike:

KRITIKA

Črna mati zemla prvi je (pre)poznati roman Kristiana Novaka (drugi općenito) koji kroz introspekcijski, terapijski povratak u djetinjstvo prati proces osvještavanja potisnutih sjećanja i potragu za identitetom. Roman predstavlja tridesetogodišnjeg pisca Matiju Delenčeca, rođenog u Međimurju, odraslog u Zagrebu, razloge preseljenja u grad, zatomljavanja djetinjstva, kompulzivnog laganja i nemogućnosti održavanja konstruktivnih odnosa. Uvodni dio postavlja glavni lik kroz opise blokade pisca, ljubavnog odnosa i slabija je cjelina. Novak oprezno i mlako gradi priču, dijalozi su banalni, plošni, ton je prečesto srednjoškolsko-patetičan u opisima veze i hinjeno-bohemski u komentarima društva. Čitanje potiču Matijine intorspekcije, intimistička zapažanja, fini detalji kojima oslikava osobnosti, ulazi u likove: „…jednostavno bi bez vidljivih razloga zastala i gledala unaprijed, pa opet krenula. Naoko bezrazložno kao što to čine stariji ljudi koji hodaju po gradu kao brodovi, bez velikih ubrzanja i naglih usporavanja. Ponekad im zaškripi trup, pa se usidre, zastanu“. Sadržajno, u prvom dijelu autor traži uvjerljiv poticaj za Matijino suočavanje s potisnutim. Djevojka Dina razotkriva Matijin svijet laži, a gubitak inspiracije (blokada) inicira Matijinu potragu za sobom, mjestima u koja pisac/individua mora prodrijeti da pogura granice, nastavi, bude. Novak detaljno razrađuje oba fabularna smjera, ustrajan je u dokazivanju vjerodostojnosti Matijine motivacije. Fokusiraniji uvod bio bi dovoljan. Emocija smrti oca, Matijin način nošenja s gubitkom i odnos s društvom snažno su preneseni u ključnom, drugom dijelu romana, i dovoljni da objasne i manje elaborirane samoobmane, potiskivanja, blokade „suočavanja“ s podsvijesti. Povratak u djetinjstvo početak je priče; upoznaje nas s lokalnom sredinom, predstavlja mehanizme, prirodu funkcioniranja zajednice, promišlja njezin utjecaj na stvaranje identiteta. Gubitak oca, nesposobnost okružja da pruži utjehu, nerazumijevanje dječje tuge i izričaja, potreba za bliskosti, (ne)prihvaćanje normi zajednice, teme su koje prate (Matijno) odrastanje, određuju razvoj. Izgradnja i uvjerljivost desetogodišnjeg Matije odraz je Novakova sportskog, borilačkog karatkera (autor je bivši hrvatski reprezentativac u karateu). Matija ulazi u ring – suočava se sa smrću oca, prazninom. Realnost se mijenja, strah, kajanje, krivnja oduzimaju mu oslonac. Borba počinje – upoznavanje demona (Pujto i Hešto imaginarni su (ne)prijatelji), instinkti preuzimaju, nagon i adrenalin uvjetuju radnje (pokušava utapljanjem prijatelja, žrtvom, povratiti oca), osnovne crte karaktera nemoguće je sakriti (preuzima krivnju, zatvara se, druge „od sebe“ štiti lažima). Borba traje – pritisak društva/suparnika određuje smjer i brzinu kretanja, percepcija se uključuje, uči preživjeti… Matija je iskren u potrazi za odgovorima, kao dijete dovoljno snažan da odrasle vodi kroz ozbiljniji roman, dovoljno sam i izgubljen da zaustavi: „Jedan moj dio zauvijek je ostao u toj šumi. Luta, ali nije izgubljen. On ga i dalje traži (preminulog oca, op.a.) tamo gdje mu se izgubio trag. Ponekad mi se čini da, iako sam se izvukao, toj tami pripadam. I danas povremeno čujem da me zove taj mračni dio…Ne odlazim tamo svojevoljno, kao što se u snovima rijetko što dogodi voljom sanjača. …To je bila, dakle, zora kada sam priznao da oca zaista nema i noć kada sam postao siguran da sam ja tome kriv. Da imam silnu moć, dovoljno mi je samo poželjeti da netko umre“. Črna mati zemla oslikava tradiciju i mitologiju prostora Međimurja, narječje ističe jedinstvenost, egzotiku regije (dijalozi su često na dijalektu), Matijinu osobnu patnju suprotstavlja navikama zatvorene, relativno nepoznate sredine; kombinacija potiče zanimanje. Šteta da se Novak bavi sociološkim i češće ne ulazi u opise prirode, okružja (arhitekture, interijera), a ponegdje ih i izolira od radnje. Pristup bi obogatio atmosferu, no bitnije, dodatno približio obilježja, mjesta prepoznavanja, jedinstvenost Međimurja. Roman si to svakako može priuštiti, čitatelje bi obogatio, regiju dodatno afirmirao: Highlands, Transilvanija, Mississippi, Međimurje. Novakova međimurska zajednica živi. Priroda interakcija uvjetovana je neposrednim ljudskim interesima. Uloge i međuodnosi likova iz raznih sfera društva su autentični, motivacije vjerodostojne, stereotipi, ako se potkradu, ublaženi snagom Matijina dječjeg lika i/ili opravdani životnom nesposobnošću općeg za bijegom od vlastite realnosti. Djelo je od značaja jer ukazuje da je autentična lokalna kultura temeljni blok nacionalnog identiteta; ona ne negira kontinuitet naslijeđa, ne konstruira povijesna htijenja, reflektira stvaran život zajednice, pokušava promisliti i prihvatiti individualno, a ne nemetnuti kolektivno. Tema je relevantna jer dolazi iz umjetničkog izričaja, a ne političko-interesnog diskursa, važna je, a još uvijek rijetka. Iako roman postavlja u vrijeme formiranja Hrvatske države, Novak ne inzistira na nacionalnoj pripovjednoj niti; Međimurje je izolirano od rata, on se ne događa na črnoj mati zemli, on je na televiziji, u mimohodima, promjenama obilježja i naziva. Kao protutežu fanatičnom, proračunatom promišljanju nacionalnog bića (u simbolu Zvonka Horvata Demokracije povratnika iz Njemačke), autor suptilno suprotstavlja iskustvo kontinuiteta i samoodrživosti zajednice (rituali, kulturno-umjetničke zabave, nogomet). Novak ne romantizira ruralnu realnost, razotkriva je. Međimurje prikazuje radišnom, praktičnom, zdravorazumskom osobnošću koja u međusobnim, iskustveno-interesnim odnosima pronalazi sigurnost, stabilnost. Kad je ugrožena, zajednica stigmatizira, izolira, brutalno negira Matijinu osobnost (na nacionalnoj razini individua je etnička/nacionalna skupina). U potrebi za objašnjenjem uzroka i poslijedica niza iznenadnih samoubojstava (početak raspleta) zajednica negira racio, spremna je potisnuti vlastiti grijeh/odgovornost, žrtvovati i dijete. Roman dotiče i ulogu obitelji kao brane između društva i djeteta. „Tradicionalna“ negira individuu, pokušava ju uklopiti u norme zajednice, biti prihvaćena (obitelj dječaka Franca); vrlo je slična institucijama koje ga ukalupljuju, a trebale bi pomoći da se pojedinac razvije (škola, socijalna služba, psiholozi, crkva). Matijinu obitelj izdiže iskustvo bivanja van zajednice (roditelji su bili gastarbajteri); ona je nespremna čuti i shvatiti člana, no spremna tolerirati različitost i žrtvovati se da ga zaštiti. Pod izravnim pritiskom i optužbama (Matiju definiraju kao spritualnog pokretača samoubojstava) obitelj Dolenčec seli u anonimnost metropole, gdje Matija negira naslijeđe i „gubi“ identitet. Matiju Delenčeca pokreće osjećaj grijeha. Krivnja zbog smrti oca, strah i samoća uvjetuju njegova ponašanja, zbog njih laže, gubi se, nestaje… Matija dokazuje da grijeh nije urođen; stvara ga iskustvo, odgaja neznanje, strah i predrasude zajednice. Proces, a ne bivanje osnova je potrage za identitetom; pokušaji i pogreške, sumnje i preispitivanja, potiskivanja i prisjećanja, borba za neovisnošću od kolektivnog, rješenje su, ne problem: „Ja jesam ovdje izgubljen, ali to se ne razlikuje ni od kojeg mjesta gdje sam bio u životu. Uvijek sam bio izgubljen. S tobom mi je biti izgubljen podnošljivo“. Drugi dio knjige Črna mati zemla više je nego podnošljivo iskustvo; blisko je. Ono Kristiana Novaka – lingvista, pisca, borca – čini hrabrim, iskrenim, bitnim.

 

 

Leave a Reply