Tko sam

Kristian NovakTko sam? Da sad ne uđem u beznadni i bezdani diskurs o identitetu, evo ukratko barem objektivno dokazivih činjenica mojega postojanja.

DJETINJSTVO, OBITELJ

Rođen sam 14. 5. 1979. godine u Baden-Badenu, u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj. Roditelji su mi bili međimurski gastarbajteri i živjeli, sjećam se, u barakama u mjestašcu Gaggenau. Otac je radio u Mercedes Benzu kao mladi inženjer, a mama u tvornici Salamander Bund. Moju devet godina stariju sestru Sanju većinom je čuvala baka u Međimurju dok su starci bili na arbajtu.

Od Sanje sam kasnije naučio štošta i o elementima kvalitete književnoga teksta, kao i činjenicu da pisati ne treba baš pod svaku cijenu, osobito ako pred sobom imaš nestrpljivog čitatelja. Buraz, ako nemaš kaj bitno za reći, nije loše bit malo tiho. I nemoj maltretirati svojim tehniciranjem. Daj mi upečatljivu priču, pa ću čitati. Ona je bila kontrola kvalitete za sva tri moja romana.

Nakon što je otac teško obolio i umro, smjestili smo se u obiteljsku kuću u Vrhovljan. Selo se zapravo zove Vrhovlane (na Vrhovlanaj, etnik glasi Vrhovlančan). To je danas samo jedna pripojena ulica mjesta Sv. Martin na Muri. Tamo sam pohađao osnovnu školu i tamo se vraćam kada god mognem. Po svemu sudeći, tamo ću se i smiriti jednom kad mi bude svega dosta (samo to još moram nekako objasniti supruzi). Selo opisano u romanu Črna mati zemla, naravno, nije Sv. Martin na Muri, ali postoji jedna zajednička crta. Uz ljepotu i pitomost, postoji jedan gotovo nečujni niski prizvuk divlje i nepripitomljene prirode, one koja će se zauvijek otimati čovjeku. To mjesto ne možeš voljeti ako si gluh za takve niske tonove.

Mama je držala tu našu krnju obitelj uspravnom kroz teška vremena, a čini mi se da to nekako čini i danas, kada su ti dani daleko. Tako nam se nekako sudbina razvijala, posebno smo povezani. Čak i kad si ponekad idemo na živce. Njoj se treba zahvaliti, između ostaloga, za dvije stvari vezane uz roman Črna mati zemla. Prvo, za naslov. Mama je bila ta koja bi mi, najčešće ipak u šali, znala reći ka bu me zatukla f črno mater zemlo. Rano sam primijetio da, kada se taj spoj riječi liši komičnog prizvuka, ostaje nešto vrlo sugestivno i pomalo jezivo-međimursko u tome. Drugo, poštapalica bauk i bogme je sada, čini se, uspjela prodrijeti i izvan međimurskog kajkavskog. Znam da je urednik Lokotar ponekad s guštom izbaci. U romanu je vjerojatno dobila tako važno mjesto zato što mi je mama uvijek branila govoriti to, ali mi nije bilo jasno zašto. Meni to nije ni graničilo s psovkom jer sam si bogme predstavljao kao zbirni pojam za anđele, arkanđele, svece, blaženike i svu ostalu ekipu koja je na Božjoj strani.

Moja obitelj s tatine strane nosi obiteljski nadimak Haučovi, a s mamine strane Boltovi. Pa sam ja tako Haučov i Boltov. Za Haučove nismo uspjeli rekonstruirati motivaciju, ali znamo da smo Boltovi po imućnom čovjeku iz sela koji je posvojio mog pradjeda. Moj je pradjed bio siroče, a Bolta i njegova žena nisu mogli imati djece. Tak se to dejla v Međimorjo.

GIMNAZIJA ili O JEDNOM SJAJNOM PROFESORU

Opću gimnaziju pohađao sam u Čakovcu (današnja Gimnazija Josipa Slavenskog). Profesor hrvatskoga mi je bio Ivan Pranjić, kod njega sam bio i u novinarskoj grupi. Da nije bilo njega, vjerojatno nikada ne bih ni počeo pisati. Znam da nisam jedini takav, ali neću ovdje „prokazivati“ svoje srednjoškolske kolege. Ako netko može na tinejdžera prenijeti vlastito oduševljenje umjetnošću i poviješću ljudske misli, onda je to taj čovjek. I doista, iako ga još uvijek zovem „Profesore“, smatram ga prije svega dobrim čovjekom. Kao što je dobro primijetio Matija Hlebar, moj dobar prijatelj i supoklonik Ivana Pranjića, bio je to profesor koji je u svakome od nas prištavih i nesigurnih srednjoškolaca pokušavao pronaći kakvu-takvu kvalitetu i koji je znao na što se zapravo cijela stvar svodi – usaditi djeci ideju da je baviti se jezikom, ljudskom misli i umjetnošću dobro i vrijedno. Usprkos svemu. Ako me Sanja naučila čitati i pisati slova i riječi, od profesora Pranjića naučio sam zapisivati misli, a naučio me i da bježim od trivijalnosti kao vrag od tamjana. I u svjetlu toga, što reći o čovjeku koji je predan čitatelj i redaktor tekstova svojih učenika, a da pritom svoja djela ne pokazuje, čak ni kao usputni primjer. Njegovu sam sjajnu poeziju i eseje čitao tek kada sam već bio daleko od gimnazije. I neprestano im se vraćam.

FAKS ili O JEDNOM DRUGOM SJAJNOM PROFESORU

Godine 1997. upisao sam Pravni fakultet u Zagrebu. Položio sam samo one ispite koji nisu imali veze s pravnom znanošću i ubrzo zaključio da nisam materijal za odvjetnika. To mi je potvrdio i moj tadašnji cimer u Studentskom domu na Šari, danas uspješni kazališni redatelj i dramaturg Saša Božić. On je u ono vrijeme studirao komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i njemu su svakodnevno dolazili zanimljivi ljudi koji su razgovarali o umjetnosti i književnosti. Nisam imao šanse. Kako učiti o rimskom pravu kada se na nekoliko metara udaljenosti u istoj rečenici sretnu Kafka, Foucault i K. D. Lang i podbadaju de Saussurea?

Tako sam odmah sljedećega ljeta priznao mami da ništa od toga, ali i da imam novi plan. Upisao sam germanistiku i kroatistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Malo se tako studiralo, malo se voljelo, malo se slavilo. Pijani prijatelji, dobra literatura, kasni vlakovi i jutarnja kava iz smeđih plastičnih čašica na (tada još) foteljama trećega kata Filozofskog. U tom sam vremenu počeo raditi i na svome mladenačkom romanu Obješeni, objavljenom 2005. godine u sklopu biblioteke Insula, sjajne inicijative Grada Čakovca koja okuplja međimurske autore.

Diplomirao sam iste te, 2005. godine, s radom „Njemačko-hrvatski code-switching u drami ‘Gospoda Glembajevi’ Miroslava Krleže“, pod mentorstvom prof. dr. Velimira Piškorca. Samo da ne bi bilo zabune, rad je lingvistički. Ispostavilo se da vrijedi nešto, pa sam od Odsjeka za germanistiku dobio poziv da ga skupa s mentorom proširim, doradim i predstavim na međunarodnoj germanističkoj znanstvenoj konferenciji u Opatiji, a odmah nakon toga i ponudu da se zaposlim kod njih kao znanstveni novak na projektu o višejezičnosti prof. dr. Zrinjke Glovacki Bernardi. Čini mi se da sam tek tada, nakon diplome, počeo zaista učiti. Tada je počela i intenzivnija suradnja s Velimirom Piškorcem, vrhunskim pedagogom i mentorom, a ja bih mentorstvu dodao i neformalnu titulu osobnog životnog gurua. Nešto mi govori da mnoge generacije njegovih studenata dijele moje mišljenje.

Sa sestrom i profesorom Pranjićem, Velimir Piškorec čini trio za koji mi se ponekad čini da me u bitnome odredio. Iskonski moja bila je možda samo radoznalost. Od Velimira sam naučio cut-the-crap pristup, čovjek je alergičan na mistifikacije i smatra da je pravo umijeće misao iskazati što jasnije. Ako netko ima pojma o čemu govori, onda zna biti i sažet. Od profesora Pranjića naučio sam zapisivati svoje misli, od profesora Piškorca naučio sam težiti preciznosti.

ZNANOST I NASTAVA

Godine 2007. upisao sam Poslijediplomski doktorski studij lingvistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao u ožujku 2011. godine disertacijom o višejezičnosti i identitetu pripadnika ilirskoga pokreta. U siječnju sljedeće godine odlazim s Odsjeka za germanistiku na Filozofski fakultet u Rijeci, i to na Odsjek za kroatistiku. Tamo danas predajem predmete vezane za morfologiju, tvorbu riječi i sociolingvistiku. Odluka o prelasku na Filozofski fakultet u Rijeci nije bila laka, a prelazak je bio pravi kvantni skok za mene. Morao sam promijeniti područje (sa sintakse njemačkog na morfologiju hrvatskoga jezika), i to dok sam na zagrebačkoj germanistici već imao svoje udobno gnijezdo s dragim profesorima i kolegama – prije svih tu moram spomenuti Aleksandru Ščukanec i Franju Janeša, s kojima sam dijelio poslijediplomske brige i rad na projektu prof. dr. Glovacki Bernardi. Stvar su mi uvelike olakšali profesori i kolege na riječkoj kroatistici. Imao sam sreću što sam sa sjajnog odsjeka došao na drugi sjajan odsjek. Krajem 2012. godine sam upravo uz potporu svoje nove radne sredine objavio i opsežnu studiju Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca. Studiju je moguće nabaviti na sljedećim linkovima: Dominovic.hr; Superknjizara.hrSrednja-europa.hr.

Moj su radni vijek (a čini mi se kratkim jer sam uvijek nekako na početku) obilježile i članice užeg uredništva renomiranoga znanstvenog časopisa Suvremena lingvistika, glavna urednica prof. dr. Ida Raffaelli, izvršna doc. dr. Mislava Bertoša, tajnice Marina Grubišić i Matea Srebačić. U časopisu sam tehnički urednik, ali ta forma malo znači jer posao i brige dijelimo kao ekipa. Na to se cijela stvar svodi, iako malo ljudi to razumije.

O svome poslu mogao bih pisati nadugo i naširoko. U kraćoj verziji, istraživanje i predavanje me čini i sretnim i nesretnim na nekoliko razina. Sretnim zato što mi je dinamika učenja i usavršavanja u opisu radnog mjesta, zato što svako toliko imam priliku krenuti u avanturu na neistražena područja (pa makar to bilo otvaranje prašnjave kutije arhivskih tekstova), zato što sam neprestano u intelektualno i ljudski poticajnoj okolini, zato što sam stekao životna poznanstva i prijateljstva ljudi kojima je stalo do istih stvari kao i meni, zato što sam u neprestanom doticaju sa studentima, koji me često oduševljavaju novim uvidima. Nesretnim me čini zbog toga što s istim tim studentima ponekad ne uspijem pronaći zajednički jezik, ponekad i zbog dojma da su mi spoznaje sitne i nebitne u odnosu na totalitet (dostupnog) znanja. I, sasvim sigurno, zato što je odnedavno u hrvatskoj javnosti postalo oportuno govoriti o istraživačima u humanistici kao o dokonim bonvivanima, nikome potrebnom ostatku nekih lošijih vremena, teretu na leđima onih koji, kao, doista nešto i stvaraju. Kad se pljuje po humanistima, postajem ljut zbog šutljive većine koja časno i predano radi svoj posao, baveći se pitanjima obrazovanja, jezika, kulture, umjetnosti, identiteta, ljudske misli. No, neću ljutnji ovdje dati maha, bit ću sažet.

Istraživanja koja će dovesti do obnovljivih izvora energije, očuvanja prirodnih resursa ili pobjede nad glađu, siromaštvom, bolestima, glupošću – sva trebaju imati prednost pred humanistikom. No, kad se uđe u meritum stvari, pitanje je jesu li takva istraživanja doista prepoznata i, ako jesu, mogu li ona bez humanistike.

SPORT

Od 1998. do 2009. godine bio sam standardni reprezentativac Republike Hrvatske u karateu, nagledao se svijeta i osvojio nekoliko europskih i svjetskih medalja u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji. Većinu sam toga vremena bio stipendist i kategorizirani vrhunski sportaš Hrvatskoga olimpijskog odbora. Karateom sam se od 18. godine života uzdržavao. Bila su to zabavna vremena, tijekom srednje škole i studija vodio sam cijeli jedan paralelni život, no danas pomalo nerado govorim o tome. S jedne strane, čini se da je riječ o nekoj tuđoj biografiji. S druge strane, uz velika prijateljstva i iskustva svjetskih putovanja koje sam stekao, upoznao sam i loše ljude i one koji šutke gledaju u pod kada treba podići glas. Nisam ih spominjao godinama, neću ni sada.

Ali ću svakako s guštom spomenuti cjeloživotna prijateljstva s članovima moje ekipe, Danielom Bokom i Aleksandrom Vackom, i s drugim kvalitetnim ljudima okupljenima oko zagrebačkoga Karate kluba Croatia, prije svega Nikolom Protuđerom i Nikolom Dukićem.

Danas u Croatiji vodim tematske treninge koliko i kada mogu, a ponosno mogu reći da radim i sa slovenskim reprezentativcem Klemenom Plazarom, kojemu sam pomogao u pripremama za osvajanje prve europske medalje u katama za Sloveniju, u Bakuu 2012. godine.

Karateu na neki način dugujem i poznanstvo sa svojom suprugom, inače trostrukom prvakinjom Europe Mirnom Šenjug Novak, s kojom živim na zagrebačkoj Trešnjevci. Kako smo se spanđali? To je duga priča. To su dvije duge priče. Ona naime misli da sam ja nju godinama bario, ja pak odgovorno tvrdim suprotno, da sam joj pružio šansu jer mi je bilo neugodno zbog nje. Cura uz najbolju volju nije mogla sakriti da sam joj tiha patnja. Kad se usuglasimo, čitat ćete i o tome.

 Više o meni možete saznati i na stranici Hrvatskog društva pisaca te na portalima Goodreads i Najbolje knjige, a evo i intervjua:

Jutarnji list, prosinac 2016. (autor: Karmela Devčić)

Večernji list, Obzor, prosinac 2016. (autor: Denis Derk)

Moderna vremena Info (autor: Božidar Alajbegović)

zvono.eu (autorica: Maja Geček Jelić)

tportal.hr (autorica: Mija Pavliša)

ziher.hr (autor: Kruno Šafranić i članovi kluba Pisci i Književnost)

HRT3 (emisija Trikultura, 11. 11. 2014., povodom nagrade Tportala, autor: Hrvoje Pukšec)

Globus (autorica: Tanja Tolić)

HRT1 (emisija Drugi format, 19. 1. 2015., voditeljica: Vlatka Kolarević)

Vijenac (autorica: Martina Prokl Predragović)

Slobodna Dalmacija (autorica: Jasenka Leskur-Staničić, o mom gostovanju na Bookari Marija Glavaša)

Književnost uživo, jesen 2015 (urednik: Milan Zagorac, autor: Zoran Žmirić)