E, mogli bismo malo u podravski kraj… Promocija u Koprivnici u četvrtak, 11. srpnja

Objavljeno Jul 6, 2013 u Blog

E, mogli bismo malo u podravski kraj… Promocija u Koprivnici u četvrtak, 11. srpnja

Nakon Čakovca, rodnog mi Sv. Martina na Muri i radne mi Rijeke, ide se u Koprivnicu. Sjajan jedan podravski grad, star barem 700 godina. Ako niste znali, 1887. je godine odmah tamo blizu, u Peterancu,  rođen hrvatski književni klasik Fran Galović. 95 godina kasnije, u Koprivnici je rođen i Marko Gregur, dobitnik ovogodišnje književne nagrade Prozak!

Marko je taj koji je u suradnji s nedavno osnovanim Kulturno-kreativnim centrom Pixel pozvao Marka Pogačara i mene da uz pomoć Krune Lokotara sljedećega četvrtka predstavimo svoje nove knjige. Bit će to prvo po redu Libarenje, koje će prerasti u, držimo palčeve, vječnu seriju dobrih književnih večeri.

Dakle, u četvrtak, 11. srpnja u 20.00 sati. Pixel, Trg mladosti 18. Nemreš fulat. Kad uđeš u Europsku uniju, samo ravno, pa kod Klagenfurta malo na jugoistok, pratiš žuti miris Vegete.

Eh, ali, kak sad već četvrta promocija, a još nije bila u Zagrebu…

Obilaze metropolu kao vračak od mučke aše, rekao bi koji dislalični sunarodnjak. Što sad glume? Netko im se zamjerio. Nemaju za parking. Čekaju da prođe recesija. Znam ja takve likove… to ako im ne ponudiš dovoljno novaca, ne žele ni čut za kakvu promociju! Pa neće ta guzica džaba čitat. Ne, briješ, to je maslo neke tajne sile… Tko će to znat? Možda bolje da nam neke stvari ostanu skrivene. Možda ne bismo mogli podnijeti. Strašnu. Istinu. Heh.

Jedan komentar

  1. Zdravo!

    Ja sam jučer pročitala tvoju knjigu. Prvi dio mi se nije svidio i da nisam zbog bolesti morala ostati u krevetu vjerojatno je nebih pročitala do kraja. A to bi bila velika greška, jer mi se čini da je drugi dio knjige maestralan. Čitala sam ga grizući nokte, u cugu.
    Knjiga je ostavila velik dojam, jezu zahvaljujući kojoj se prepoznaje da nešto što smo prihvaćali samo zato jer je svakodevno i poznato možemo poistovjetiti s onim što u hororima osjećamo kada je rijeć o “nepoznatom” i “onostranom”.
    Iako nisam odrasla u Međimurju prepoznala sam likove i ambijent kao svoje, jer sam odrasla na selu. Mislim da je ova prizma jezovitosti bila odlična metoda kojom se odrastanje na takvom mjestu može točno opisati.

    Pišem ovaj komentar jer posljednje vrijeme imam potrebu svima koji to zaslužuju dati kompliment. Okružena sam ljudima koji govore samo kad treba nešto kritizirati. Pokušavam raditi suprotno od toga.

    Lijep pozdrav,
    Irena J.P.

Leave a Reply