[zavirite!] Proslov romana

proslov1

U jednom je međimurskom selu na južnoj obali Mure od sredine svibnja do konca lipnja 1991. godine zabilježeno ukupno osam samoubojstava. Prema službenim zapisnicima i izvješćima s uviđaja PU Međimurske (tadašnje Milicijske stanice Mursko Središće), nisu postojale naznake o međusobnoj povezanosti tih osam slučajeva suicida. U Međimurju, gdje je prema popisu iz 1991. godine živjelo 119.866 stanovnika, te je godine počinjeno ukupno 21 samoubojstvo, što je među najnižim zabilježenim regionalnim stopama suicida u Hrvatskoj te godine. Također, polugodišnja stopa smrtnosti u toj općini, koja je u to vrijeme brojila oko 2.500 stanovnika, nije znatnije odstupala od ranijih odnosno kasnijih razdoblja, pa ta serija samoubojstava nije dobila značajniju pažnju državnih i lokalnih medija. Javni je prostor u to vrijeme ionako bio u potpunosti zaokupljen događajima povezanima s raspadom Jugoslavije. Sporadični su incidenti i rastuće napetosti sve jasnije najavljivali kasnije sukobe velikih razmjera, pa nešto što se događalo na samoj periferiji nije moglo značajnije utjecati na medijski prostor. Taj je slučaj ostao bez većega odjeka u javnosti i zato što su stanovnici sela, iako uznemireni (kasniji iskazi mještana govore o pojavama koje graniče s kolektivnom paranojom), bili neskloni izvan sela širiti informacije o nerazjašnjenim događajima. Ta su samoubojstva, osim u kratkim vijestima crne kronike lista Međimurje, spomenuta u medijima tek dva puta, i to sa značajnim vremenskim odmakom – u siječnju 1997. godine u epizodi o problemu depresije i učestalih samoubojstava ratnih veterana televizijske emisije „Latinica” te godinu dana kasnije u emisiji „Malo o zdravlju” prijepodnevnoga programa Radija Sljeme. Oba je puta taj slučaj kao svojevrstan statistički kuriozitet spomenuo psiholog mr. sc. Mario Torjanac, tada suradnik a danas predavač na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu. On je slučaj spomenuo i u svojoj doktorskoj disertaciji o epidemiologiji suicida u Hrvatskoj, obranjenoj 2000. godine. U jednom je kasnijem znanstvenom članku psihologinje Darije Benci, objavljenom 2002. godine u časopisu Društvena istraživanja, kritizirana Torjančeva klasifikacija toga slučaja kao kolektivnog odnosno masovnog samoubojstva. Benci je istaknula da samoubojstva nisu bila istodobna te da nema nikakvih naznaka o motivskoj povezanosti među njima kao što je tome tako kod tipičnih kolektivnih samoubojstava, poput slučaja People’s Temple iz 1978. godine, kada je 918 pripadnika američkoga religijskoga kulta umrlo dogovorno popivši cijanid.

Od ukupno osam žrtava suicida, petorica su bili odrasli muškarci u dobi od 24 do 54 godine (Marijo Brezovec, 1967. – 1991.; Zdravko Tenodi, 1957. – 1991.; Mladen Krajčić, 1949. – 1991.; Imbro Perčić, 1939. – 1991.; Zvonko Horvat, 1937. – 1991.), dvije žene u dobi od 83 (Terezija Kunčec, 1908. – 1991.), odnosno 29 godina (Milica Horvat, 1962. – 1991.) te jedan dječak u dobi od nepunih 10 godina (Franjo Klanc, 1981. – 1991.). Šest je samoubojstava izvršeno vješanjem, jedno utapanjem te jedno rezanjem vena na podlaktici. Pronađeno je samo jedno oproštajno pismo, ono Zvonka Horvata, koje upućuje na terminalnu fazu teške bolesti kao mogući motiv suicida. Ostala su samoubojstva ostala nerazjašnjena jer ni jedna žrtva nije imala povijest psihopatoloških simptoma.
U srpnju 2010. godine taj je slučaj postao središnjim predmetom jednoga znanstvenoga istraživanja. Tada su dr. sc. Tena Miholjek-Lazanin s Instituta za antropološka istraživanja u Zagrebu i doc. dr. Dubravka Perković s Odsjeka za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu počele s prikupljanjem građe za istraživanje toga slučaja u sklopu međunarodnoga znanstvenog projekta COMREM (The community in retrospective laymen explanatory models). Glavni je cilj toga projekta, u čiju je provedbu uključeno preko 20 institucija iz 12 europskih zemalja, opisati kolektivne aspekte mehanizama sjećanja i objašnjavanja društvenih i prirodnih pojava. MiholjekLazanin i Perković istražuju na koji su način stanovnici sela na razini javne komunikacije stvarali smislena objašnjenja za neobjašnjene pojave. Spomenuti je događaj bio pogodan za tu vrstu istraživanja jer je imao značajan utjecaj na svakoga člana zajednice, a nije doživio značajniju rekontekstualizaciju putem javnih medija koja je eventualno mogla bitno utjecati na oblikovanje objasnidbenih obrazaca. Osim toga, riječ je o zajednici koja je u vrijeme izvanrednoga događaja bila, kako su istaknule znanstvenice, „u značajnoj mjeri izolirana“.
Do svibnja 2011. godine ispitano je 108 stanovnika sela iz triju različitih generacija: 37 tadašnjih polaznica i polaznika trećih i četvrtih razreda osnovne škole, 28 tadašnjih polaznica i polaznika završnih razreda srednjih škola te 43 osobe koje su u vrijeme događaja imale između 27 i 35 godina. Samo je petero ispitanika izjavilo da izvanredni događaj nije ostavio nikakav dojam na njih, dok sedamdeset i dvoje ispitanika izvještava o značajnoj uznemirenosti koja se zbog samoubojstava pojavila u njihovoj neposrednoj okolini. Trinaestero je ispitanika spomenulo „zajednički strah“ koji se pojavio u selu, odnosno „kolektivnu paranoju“, a pedeset i osmero „zbunjenost“ i „čudno ponašanje“ mnogih stanovnika sela, osobito nakon četvrtog i petog samoubojstva.
Dodatnu bojazan izazvala je činjenica da nitko nije imao utemeljenu pretpostavku o tome kada će samoubojstva prestati. Jedna je ispitanica izjavila:

Činilo mi se je ka smo svi betežni, ali nišči ne zna (…) nišči ne zeme f pamet ka ima toto bolest, ftrgne se nekaj v njemu i onda se (…) zakole. Dok se je zaklo jeden človik, to je bila njegova bolest. Dok ih se je zaklalo štiri ali pet, to je bila bolest cejloga sela.

Čak 35ero ispitanika spomenulo je sličan koncept zarazne bolesti koja uzrokuje stanje pomračena uma. Daljnjih 29ero ispitanika metaforički je opisalo slične predodžbe.
Istraživanje je pokazalo da većina ispitanika spominje i do sedam različitih mogućih objašnjenja koja su u to vrijeme bila aktualna u zajednici. Većina je ispitanika uz naoko racionalne, najčešće psihičke, socijalne i fiziološke razloge navela i objašnjenja samoubojstava koja sadržavaju elemente nadnaravnog. Ispitanici su se u pravilu ograđivali od njih i napominjali da su ta vjerovanja bila česta u starijih stanovnika sela. U pripovjednim sljedovima ispitanika pojavila su se sljedeća objašnjenja koja se uvjetno mogu nazvati racionalnima:

1. Čak osamdeset i devetero ispitanika spominje sporadičnu akutnu melankoliju i potištenost kao tipičnu pojavu u stanovnika gornjega Međimurja. Prema iskazima ispitanika, dva su moguća prirodna uzroka tome. Kao prvo, vjeruje se da su depresija i suicidalno ponašanje češći u područjima između dviju rijeka, gdje ima mnogo podzemnih voda koje u razdobljima obilnih kiša odnosno suše mogu značajno utjecati na promjenu raspoloženja stanovnika. Međutim, svjetska istraživanja epidemiologije suicida do sada nisu potvrdila tu tezu. Drugi je mogući uzrok koji spominju ispitanici učestala magla koja se osobito u jesen i proljeće gotovo svakoga jutra diže od rijeke Mure i za lošijega vremena ostaje u selu izuzetno dugo, ponekad i u popodnevnim satima. To u nekih stanovnika sela može prouzročiti vidne promjene ponašanja.

2. Žrtve samoubojstva podlegle su potištenosti koja je nastala uslijed otpuštanja radnika iz slovenskih poduzeća. Prema tom modelu, stanovnici sela bojali su se daljnjih otpuštanja, nezaposlenosti te posljedičnih problema u selu. Zabilježeno je da je u to vrijeme 176 stanovnika sela bilo zaposleno u nekom slovenskom poduzeću, a da je u tri mjeseca prije serije samoubojstava otpušteno njih dvadesetak. Samo je jedna žrtva bila zaposlena u slovenskom poduzeću, a nije poznato je li joj prijetio otkaz. Do većih je otpuštanja hrvatskih radnika iz slovenskih poduzeća došlo tek 1993. godine, ali postoji mogućnost da se i ranije pojavila bojazan od nezaposlenosti i pogoršanja materijalne situacije u selu, u kojemu su mještani još u velikoj mjeri ovisili jedni o drugima.

3. Brojni su ispitanici naveli da je alkoholizam tijekom povijesti bio čest uzrok niza problema, primjerice težih oblika depresije i s njom povezanih problematičnih obrazaca ponašanja. Međutim, iako alkoholizam doista jest statistički nešto češći u tom tradicionalno vinorodnom podneblju, ni za jednu žrtvu nije ustanovljeno prekomjerno uživanje u alkoholu.

4. Nepoznata osoba, možda i stanovnik sela, u tajnosti je obilazila mještane i nagovarala ih na samoubojstvo, odnosno ubijala ljude, pa naknadno uređivala mjesta zločina da izgledaju kao da su žrtve počinile samoubojstvo. Nitko od ispitanika nije naveo eventualni motiv takva djelovanja.

5. Sve žrtve samoubojstava bile su članovi sekte Crna ruža, sotonističke organizacije koja je tijekom ’80ih dobila nepoznat broj sljedbenika u sjevernoj Hrvatskoj. Kada bi se nekom od sljedbenika te sekte poštom uputila jedna crna ruža, on ili ona bili su dužni okončati svoj život. O tom su konceptu stanovnici sela mogli doznati iz popularnih tiskanih medija. Utvrđeno je da je u siječnju 1991. godine u popularnom časopisu Arena objavljen članak o Crnoj ruži. Međutim, ne postoje naznake da je neka od žrtava bila sljedbenicom te ili neke druge sekte.

6. Devetnaest je ispitanika izjavilo da se nakon prvih dvaju samoubojstava u selu pojavilo mišljenje da je riječ o problematičnom homoseksualnom odnosu dvojice muškarca zbog kojega su sklopili neku vrstu suicidalnoga pakta. Nema nikakvih dokaza da je zaista postojao takav odnos između prve žrtve, Marija Brezovca, i druge, Zdravka Tenodija.

Slijede tri objasnidbena modela s istaknutim elementima nadnaravnoga:

1. Samoubojstva su prouzročila bića za koja su stariji mještani vjerovali da žive u šumovitim brdima iznad sela. Riječ je prema predaji o neumrlim tijelima tamošnjih stanovnika koje su mještani sela pobili u jednom davnom mitskom sukobu. Ta su bića osuđena da do kraja svijeta budu zarobljenicima tih šuma te su zauzvrat bacila kletvu na selo. Sedmero je ispitanika napomenulo da se isto objašnjenje pojavljivalo za svaku veću nepogodu koja je ranije znala zadesiti selo, primjerice za sporadične pomore stoke, epidemije peronospore vinove loze 70ih godina prošloga stoljeća te za velike poplave 1962., 1983. i 1985. godine.

2. Samo je Marijo Brezovec, prva žrtva, imao „svjetovni” razlog suicida (devet ispitanika spominje nesretnu ljubav prema udanoj ženi kao mogući motiv), dok su daljnja samoubojstva uzrokovana njegovom kletvom iz carstva mrtvih. U selu je naime postojalo vjerovanje da, kada si netko oduzme život, završi u posebnom dijelu pakla odakle može prokleti živuće da i oni pođu za njim. Stoga su stariji seljani upozoravali da tome neće biti kraja dok cijelo selo ne izgine, osim ako se prema starom običaju samoubojice ne pokopa izvan ograde groblja, odnosno na križištima poljskih putova. Svih je osam žrtava pokopano na groblju, ali bez obreda pogreba, kako je u to vrijeme bilo propisano važećim Zakonikom Katoličke Crkve.
3. Osamdeset i šestero ispitanika spominje predodžbu prema kojoj je svih osam samoubojstava na tajanstven način uzrokovao M. D., tada sedmogodišnji dječak. To je vjerovanje proizašlo iz neobične slučajnosti da se dječak na ovaj ili onaj način nalazio u blizini svake od osam žrtava kratko vrijeme prije no što su one digle ruku na sebe. Svi su ispitanici koji su spomenuli ovo objašnjenje reflektirali o tome da se spomenuti dječak počeo ponašati problematično nekoliko godina ranije, nakon smrti svoga oca. Tada se, navodno, povukao u sebe i prestao se družiti sa svojim vršnjacima, nekoliko je puta pobjegao od kuće, ubijao je male životinje te svojim neobičnim, pa i morbidnim ponašanjem privukao pažnju mještana i socijalne službe. Većina je ispitanika istaknula kako su se mnogi mještani osjećali nelagodno u samoj prisutnosti toga djeteta. Nakon posljednjega samoubojstva dječakova majka odlučila je odseliti sa svoje dvoje djece u Zagreb, po svemu sudeći zato što se dječak nikako nije mogao socijalizirati u selu.
Početkom lipnja 2011. godine na službenu adresu doc. dr. Dubravke Perković pristigao je opsežan rukopis koji je potpisao sam M. D. i u kojemu se opisuje što se dogodilo u njegovu djetinjstvu. Nije poznato kako je saznao da se provodi spomenuto istraživanje, jer je prema vlastitim riječima prekinuo svaki kontakt s rodnim selom.
On u rukopisu podrobno opisuje u kakvo je stanje dezorijentiranosti zapao nakon očeve smrti, prije svega zato što je razvio, što je česta pojava u djece koja izgube člana najuže obitelji, uvjerenje da je on kriv za smrt oca. Međutim, u njega je taj simptom poprimio patološki oblik, jer je bio uvjeren da samom svojom pomisli ili trenutnim bijesom može prouzročiti smrt neke osobe. Iz rukopisa se može iščitati da je u to bio uvjeren i dok su se događala samoubojstva, jer nije mogao kontrolirati svoje pomisli prema nekima od žrtava.

Tješio sam se mišlju da nema čovjeka koji nikada nikome nije poželio smrt (…). Tako smo, krvavo, nasađeni. Svakome se dogodi netko tko prijeti, tko dominira, tko ponižava, tko se okoristi tuđom nevoljom, bez kajanja i obzira. Mi na kratko želimo da ih – jednostavno ne bude. Mislimo da bi svijet ne samo za nas nego i za druge ljude bio bolji bez njih. Kad sam bio dijete mislio sam da tako zaista mogu ubiti čovjeka na kojega sam jako ljut. Pokušavao sam zaustavljati te misli, ali nisam uvijek uspijevao.

Ističe da je nakon što se njegova obitelj odselila u Zagreb uspio u potpunosti zaboraviti što se događalo u njegovu djetinjstvu, odnosno da je “prekrio” svoja prava sjećanja izmišljenima te ih je tek nedavno, već kao odrasla osoba, uspio prizvati.

Ljudi su u stanju napraviti baš sve kako bi preživjeli. Jest će govna, krasti, prositi, lagati, ubiti, izdati prijatelja. Ja sam samo morao zaboraviti da bih preživio. Kad smo se maknuli iz sela, stvari i jezive slike počele su iščezavati iz moje glave, dan za danom. To sam u početku doživio kao prijetnju da ću izgubiti i samog sebe, pa sam se djetinje grčevito držao za stvari i ljude, sve ono što je nepovratno nestajalo. Kada bih vidio da mi nedostaje poneki dio, uzimao sam iz onoga što je bilo ovdje, što još nije nestalo, iz tuđih priča. Ono što sam pustio neopisanim, zaboravljeno je. A ja sam sve više lagao o tome tko sam i polako počeo vjerovati u vlastite laži.

Okidač za prisjećanje bila je, prema njegovu pisanju, sasvim slučajna spoznaja o pravom uzroku moguće teške depresije i samoubojstava. On daje sasvim novo objašnjenje, koje nije spomenuo ni jedan od ispitanika istraživanja. Detaljno je opisao koji je niz slučajnosti doveo do spomenutih događaja i time sa sebe u potpunosti skinuo svaku eventualnu krivnju, iako, čini se, nitko nije odgovornost u pravom smislu te riječi pripisivao jednom djetetu, niti bi ona mogla biti pravno i empirijski dokazana. M. D. je međutim izričito preuzeo punu odgovornost za smrt posljednje žrtve, dječaka Franje Klanca.