Urednik Kruno Lokotar o romanu

KAKO SMO RADILI ČRNU MATER ZEMLU

Lokotar-portrait

Ne znam otkada, zaboravio sam, ali ja pamtim slabo i sve slabije. Sklon sam to pripisati prebukiranosti, tome što čim završim jedan posao usmjeravam koncentraciju na drugi, tome što moram puno čitati noću, prije spavanja, kada već dan protutnji preko mene, što čitam poluležeći, što mi se nakon puno godina čitanja i iskustava štošta čini kao deja vu, što je previše toga izgubilo nevinost i zavodljivost prvog dodira, to što imam dobru interpretaciju i povezivanje pa mi se čini da su podaci tek hrana i materijal za moje mreže… ali nekada nije bilo tako. Danas mi je upravo frustrirajuće sa sinom gledati nogomet, jer on zna valjda i kompletnu drugu momčad Aston Ville, Liverpoola sigurno, ali sjećam se da je i mene živcirao moj stari koji ništa nije mogao zapamtiti. No, neke stvari ipak pamtim, recimo, sjećam se da mi je Franjo Janeš, autor s kojim lijepo surađujem i čiju knjigu Formula za kaos ovom prilikom najtoplije preporučam – ali samo onima kojima se svidi Črna mati zemla i ljubiteljima dobre akcije i humora – rekao da ima kolegu s germanistike koji također piše, i da je to neki super tip. S germanistima imam samo dobra iskustva, još otkada sam uređivao knjigu Svjetlanu Lacku Viduliću, taj odsjek drži razinu, pa rukopise mladih germanista shvaćam a priori ozbiljno.

Donio mi je Franjo i Kristianov prvi roman Obješeni, jer taj kolega se zvao Kristian Novak, nešto sam ga čitao, imao je čovjek šlifa, išlo ga je, ali mi se nekako tekst ipak malo gušio. Ovlaš sam pročitao, onako prije spavanja u par navrata nekoliko poglavlja, bio je to rukopis koji bih da nije bio objavljen pročitao do kraja i vjerojatno zvao autora na razgovor za dalju razradu rukopisa. No, kako to u mojem slučaju često biva, morao sam se primiti drugog rukopisa, nekoga koji je već dugo vrištao zbog jurećeg deadlinea (religija svakog urednika) pa sam ovaj odložio i – vrlo temeljito – zaboravio. No, pozitivan dojam sam zapamtio, a i sada da me pitate o čemu se radi – nemojte to Kristianu reći – ne bih vam znao reći.
Nakon koje godine mi je stigao rukopis pod nekim naslovom koji me se očito nije dojmio jer ga nisam zapamtio, s pismenim i normalnim popratnim mailom. Bio je to novi rukopis tog momka, pogurao sam ga kao prioritet prema vrhu beskonačne liste rukopisa za čitanje.
Pamtim da sam ga čitao u busu, na milom mi putovanju prema Splitu koje jamči pet sati tišine i koncentracije, da me je naizmjence oduševljavao i neviđeno živcirao, jer jedno je išlo iz drugoga. Čovjek je znao napisati rečenicu, imao odličnu ideju, ali da nešto kaže trošio je puno previše vremena, primjera, obrazloženja, sve baš sve je tumačio, od sirupa je napravio vodicu. I još je rukopis bio užasno opsežan, što urednika ne veseli. Mislim da ga nisam pročitao do kraja, nije bio za objavu u mojoj biblioteci koju umišljeno smatram prestižnom, nisam do kraja ni shvatio o čemu se tu konačno radi, jer uvod i zaplet su beskonačno dugo trajali.
Sreo sam Kristiana i tako mu nešto rekao, samo sportskim metaforama, on je to zapamtio, ja nisam. Ja sam zapamtio da ga nisam fizički zapamtio, ne samo zato što sam popio koju slaveći Janešovu knjigu koju smo predstavljali, nego i zato što je na terasi bio baš mrak. Rekao mi je koje su mu bile nakane, bio je normalan tip, imao je dobru ideju, saslušao me premda u takvim trenucima nisam pretjerano taktičan ni nježan, i odmah je sam predložio što da učini s rukopisom. Čovjek je definitvno brzo mislio. Složio sam se, valjalo je izvući atraktivan zaplet na početak, u prolog romana.
Onda je stigao opet taj rukopis, ovaj put sam ga cijelog pročitao, ali sve ono od čega je prije patio se i dalje u njemu naziralo. Tada mi je sinulo: pa on je pred doktoratom, vjerojatno ga piše, njemu su se pomiješali znanstveni i književni diskurs. Zato je pokočen i pipkav. To je diskurs hernija!
Našli smo se u Utrinama, u bircu na placu, prvo sam ga testirao:

- Koliko ti misliš pisati u životu?
- To me zanima više od svega – rekao je, i prošao test.
- Jel radiš na doktoratu?
- Dovršavam ga – ili upravo sam ga dovršio, tako je nešto rekao, slabo pamtim, kažem vam.

Znao sam da je i sportaš, dakle da kod njega nema problema s disciplinom i voljom, a obrazovanje se potvrđivalo kroz tekst i probijalo kao preobrazovanost koja šteti emociji i pripovijedanju, znanstveno je teroriziralo književno u rukopisu. Trebao se samo opustiti i pisati, manje tumačiti, a više tjerati demone na svjetlo papira, malo psihološkog usmjeravanja i koja suvisla sugestija, to je ono što mu treba, za mene lak posao koji mora dobro završiti. Sve ostalo je autor imao, priču, način, stil, autentičnost, strast…
Rekao sam mu, otprilike, da je uzgojio svinju s puno sala, a da nam treba ne šunka, nego pršut, da pršut ima puno bolju cijenu. Pokušao sam objasniti i argumentirati svoje viđenje problema njegova pisanja. Dobio sam dojam da mu je učas bilo jasno o kakvom se svinjogojstvu radi. Nisam morao koristiti poredbe ni metafore, nekada su one neophodne, ali Kristian je književno obrazovan, barata terminologijom, ipak, izražavao sam se tako, prikladno ćevapima koji su bili na stolu.
Kada je treća ruka knjige stigla do mene bilo je jasno da se radi o romanu koji je toliko dobar da to ne smijem reći odmah autoru, da se ne umisli. Od boljki teksta ostale su samo natruhe, sitnice, koji sporedni lik viška, uz malo čišćenja i puno razgovora u kojima smo učili jedan od drugoga brzo smo i s guštom se družili i radili. Kristian se pokazao kao krajnje kooperativan autor, promišljen u svakom potezu tipkovnice i udarcu pera, uglavnom i previše, tražio sam da sve ne tumači, da ne potcrtava i ne zatvara, da ubaci koju elipsu, nedorečenost, ekspresiju koja ostaje visjeti u zraku. I stalno gledao kako da skratimo uvodni, odličan dio romana, jer kolikogod je taj dio bio odličan, zadnje dvije trećine su bile rijetko viđen tour de force. Čitao sam roman u euforiji, zvonio mi je međimurski u sluhu i vonjao u njuhu, čudio sam se koliko roman široko grabi, epski, galeristički, pejzažistički, a opet intimistički i lirski, kamo sve ide i kako može snažno još ojačati, pa tako sve do samog kraja romana i šarmantnog okvira. Ta, treća i zadnja ruka, koju ne bih pružio nekome u koga ne bih vjerovao i tko ne bi imao spisateljske i ljudske kvalitete – koje samo idiot ne bi prepoznao – bilo je uređivanje labirinta od živice škarama za papir. Šumu koja je stvarala šum u starim verzijama teksta Kristian je sam, bez sentimenta, iskrčio. Još je sam i dodao putokaze za one kojima labirint njegova romana nije domaći, Rječnik kajkavskih frazema.
Priču o naslovu je Kristian ispričao, a u sve se kada je trebalo knjigu i obući umiješala sama e-providnost koja se u ovom slučaju zove Dunja Janković. Dunja je moja stara prijateljica i genijalna likovna umjetnica koju nisam predugo vidio jer zadnjih godina živi u SAD-u. Divno smo surađivali na knjizi Olje Savičević Ivančević Nasmijati psa i na Kalendaru Zorana Lazića. Javila mi se mailom, tek tako, i ona se mene zaželjela, i to baš kada sam pročitao Kristianov rukopis. Njezina poetika koja voli koketirati s infantilnim i primitivnim artom mi se odmah učinila idealnom za ovu knjigu. Objasnili smo joj zajedničkim snagama, jer nije bilo vremena da čita cijeli rukopis, kakvu bismo naslovnicu htjeli, a ona je, već po običaju, na temelju Kristianovih črčkarija, naših opisa i nekoliko ulomaka gotovo telepatski i intuitivno sve pohvatala, nadišla moja visoka očekivanja i priuštila nam nesanicu: nismo mogli odbaciti nijednu ilustraciju. Pomislio sam, ajmo onda objaviti sve tri, pa to sam već činio, kao što sam objavio i dvije različite knjige s potpuno istim naslovnicama, ali to nitko nikada nije primijetio, premda sam se ja nadao da hoće. Dunja se još kreativno poigrala s UV lakom koji je na prvi pogled i pri reprodukcijama nevidljiv, ali pod nekim kutovima sjaji i ocrtava skrivene crteže u ilustracijama. Kada se tako sve posloži črna mati zemla zadrhti. E, to sam osjetio.
Hvala Kristianu i Dunji na tome.
Tih drhtaja se dobro sjećam, ako me pamćenje u nečemu drugom i izdalo, a strast za naracijom zavela od istine, u tome nije. A nemam živaca ni vremena da provjeravam po mailovima ili starim verzijama rukopisa je li bilo baš sve ovako, jer evo, jedan rukopis s vrha kupa vrišti.

UREDNIČKI KOMENTAR KRUNE LOKOTARA NA POLEĐINI KNJIGE

Za prvi roman Kristiana Novaka Obješeni je, stjecajem nesretnih okolnosti, malo tko čuo. Za Novakov drugi roman Črna mati zemla, kulturniji čovjek si vrlo skoro neće smjeti dopustiti reći da nije, barem, čuo. Črna mati zemla je, naprosto, velik i nezaobilazan roman koji pokazuje raskoš talenta i umijeća autora koji će, nastavi li pisati, postati jedan od najznačajnijih suvremenih domaćih autora. U nekoj budućoj povijesti hrvatske književnosti pisat će da je Novak vratio Međimurje u mentalnu mapu i izveo ga, zajedno s ruralnim kajkavskim, nakon dugog, nezasluženog tavorenja u dijalekatskom getu, na nacionalnu književnu scenu. No, ovaj roman nije pisan na kajkavskom nego na standardu, a jezično raslojavanje s nekoliko varijanti kajkavskog i osobenjačkim idiolektima ide ruku pod ruku s nijansiranjem palete boja koja likove čini životnima. A nijanse nipošto nisu samo crne. Črna mati zemla roman je o uspješnom mladom piscu, Matiji Dolenčecu, koji stvaralačku i ljubavnu blokadu pokušava otkloniti dosežući vlastitu, do amnezije potisnutu priču, onu koju je kompenzirao izmišljanjem svih drugih priča. Roman o osobnom putovanju iz osvijetljenog, otuđenog, neobaveznog i urbanog u tamno, blisko i ruralno. Potisnuta pak priča Dolenčecova života traumatična je priča o njegovu djetinjstvu u međimurskom selu, o smrti oca, o osam samoubojstava, dva demona, gubitku prijatelja, o velikim mitovima i lokalnim legendama, o otvorenom povijesnom prijelomu 1991., svakodnevnim lažima, o osjećaju krivnje, o okrutnosti, samoći i ljubavi. Sveobuhvatnost, dubina i potresnost, intimne scene iz polumraka, majstorski portreti, mučne epizode nasilja i pedofilije, humoristički proplamsaji i fine refleksije čine ovaj roman ruralnom panoramom i galerijom nezaboravnih portreta, hororom osvijetljenim svijećama iz tamne šume i umotanim u maglu hladnih obala rijeke, historijskom rekonstrukcijom s tenkovima koja bilježi i nogomet i socijalizam i arhetipska ponašanja. No, to ni izdaleka nije sve: ovaj roman je i skica za ostvarenje uspješne ljubavne veze i ekološko upozorenje i još štošta. Bauk i bogme, toti roman te tak vužge ka je Jankovićova Dunja odma tri naslovnice napruavila.

Kruno Lokotar

Kruno Lokotar (Daruvar, 1967.) na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu diplomirao komparativnu književnost, povijest i bibliotekarstvo. Kritike i eseje objavljivao po raznim medijima. Uređivao časopis “Godine” i kulturni magazin “Godine nove”. Tijekom rada u Knjižnici “Ivan Goran Kovačić” osmislio i vodio, tada kultni, talk show “K Lokotaru”. Bio jedan od selektora i voditelj FAK-a. S Nenadom Rizvanovićem uredio knjigu FAKat (Zagreb: Celeber, 2001.), knjigu FAK YU osmislio, dizajnirao i uredio (Zagreb: special limited edition, 2001.), a s Vladimirom Arsenijevićem priredio FAK JU (Beograd: Rende, 2001.). Za časopis “Bridge” uredio izbor iz mlade hrvatske proze “Far Away from Olympic Circles” (Zagreb: DHK, 1998.). Glavni urednik u AGM-u (2002-2007.). Godine 2004. na prvoj dodjeli nagrade Kiklop na Sajmu knjiga u Puli proglašen urednikom godine. Godine 2005. pokreće nagradu za najbolji godišnji prozni rukopis Prozak i za najbolju zbirku poezije Na vrh jezika. Danas te nagrade ostvaruje u suradnji sa Zarezom. Od 2007. godine u Algoritmu uređuje knjige domaćih i regionalnih autora u bibliotekama KaLibar (proza) i Na vrh jezika (poezija).