O nastanku romana

01-crnamatizemla

Ovo nije uputa za čitanje romana. Ni uputa za pisanje proze. Niti mislim da bih o tome imao što važno za reći. Ovo je naprosto nekoliko crtica i promišljanja za one koje možda zanima kako je roman Črna mati zemla nastao, ništa više.

KAKO JE POČELO? TRI PROVODNA MOTIVA

Teško je odrediti kada se rodila ideja za ovu priču. Točnije, riječ je o trima provodnim motivima koji su se pojavili u različitim razdobljima i na kraju se, možda sasvim slučajno, spojili u jednoj priči. Jedan je lajtmotiv smrt oca i sjećanje na stanje kada sam mislio da je sve o čemu mi stariji govore laž. Ne mogu procijeniti koliko je trajalo, možda malo duže od pola godine, ali se vrlo jasno sjećam da je to bilo stanje umišljenog uzajamnog prešućivanja. Nikome nisam govorio da mislim da je još živ, a oni meni nisu govorili kamo je otišao.
Drugi je provodni motiv bio sjećanje na to kako su u nekoliko navrata, dok sam bio u osnovnoj i srednjoj školi, u Međimurju zaredala samoubojstva u kratkom vremenu i na vrlo ograničenu području. Tko može ostati ravnodušan spram te jezive i čudne nelagode koju samoubojice ostave za sobom? Opčinilo me kako su, osim samoubojstava, zaredala i laička objašnjenja za ono što se događa. Nešto što je bilo tabu, odjednom je postalo legitimnom temom svakodnevnih razgovora.
Treći se provodni motiv javio kasnije, za vrijeme studija. Počeo sam se pitati u kolikoj je mjeri sjećanje kao zadržavanje elemenata stvarnoga iskustva zapravo moguće, a koliko je ono kreativan proces u kojemu se prešućuje, dodaje, oduzima, preoblikuje i kalemi iz tuđih sjećanja. I kako to sve zajedno funkcionira u umu pojedinca, a kako u kolektivnoj svijesti. O tome i dalje često razmišljam, a vremenom sam postao najsumnjičaviji spram pojedinačnih i kolektivnih sjećanja koja se prikazuju neospornima.
Okvir za razmišljanje o tome dobio sam jednim dijelom iz literature koja se čitala na faksu, ali najkonkretnije iz jedne metastudije koja ukazuje na pretpostavku da je sjećanje kreativan, ali i destruktivan proces, jer se svakom novom verbalizacijom uništava prethodna verbalizacija sjećanja (hvala, Asja! Pogledajte tekst: Science proves you’re stupid). Um je vješt ali dobrohotan varalica. Da nije takav, tko zna kako bismo živjeli sa samima sobom.

KADA SE TEKST PRIBLIŽIO PAPIRU?

Krajem 2009. godine boravio sam mjesec dana u Berlinu, na studijskom boravku pri Freie Universität. Budući da nisam sklon sklapanju poznanstava bez posredništva (ne želim da netko pomisli da sam usamljen), većinu sam vremena bio sam i u zgodnom apartmanu u Oberschöneweide radio na teorijskom okviru disertacije i sintezi prvih rezultata istraživanja koje je počelo još 2007. godine. Inače mi paše povremena izolacija i sabranost, no tada sam bio u prilično kompleksnoj fazi izrade doktorata. Od očaja do oduševljenja i natrag u nekoliko minuta. Preda mnom je bila nepregledna količina neuređenih podataka i trebalo je odlučiti što se obuhvaća disertacijom, a što ne. Kao da pred sobom imaš stotinu metara raznobojnih zakrpa, a moraš sašiti savršeno bijelu vjenčanicu. Dizao bih se relativno rano, oko pola osam, do podneva radio i, kada nisam imao posla na fakultetu, prošetao po kebab ili sushi. Pa odspavao sat i pol, pa radio još 5-6 sati. Oko osam navečer bi mi se želudac okretao i od iliraca i od sociolingvistike, ali bih bio još toliko nabrijan da prva dva tjedna nisam mogao zaspati do tri ujutro. Tako sam jedne večeri uzeo laptop sa sobom u krevet, otvorio prazan papir i počeo slagati nekakav nacrt, o dječaku koji ne vjeruje da mu je umro otac, pa se uvaljuje u svakakve neprilike tražeći ga. Bilo je pisano u trećem licu, motiv samoubojstava se javio tek za tjedan dana, a „kreativnost sjećanja“ tek po povratku u Hrvatsku. U Berlinu sam pomalo čituckao neke Murakamijeve eseje koji mi tada nisu baš sjeli i Angela’s Ashes. Morao sam se nekako jako truditi da mi tekst ne zvuči kao McCourtov roman. Pa sam shvatio da sam u posljednje četiri godine, koliko je prošlo od objavljivanja Obješenih, potpuno izgubio vlastiti pripovjedački glas i sposobnost biti sažet i jasan. Moj se mladenački roman napisao gotovo sam od sebe, kao po diktatu. A sada sam svaku rečenicu morao pretumbavati, svaku misao elaborirati, svaku imenicu precizirati zapravo nepotrebnim pridjevima. Sve je to rezultiralo usiljenim tehniciranjem i pokazivanjem mišića. Pripovijedanje se utopilo negdje putem. Nije bilo dobro.

DVA LICA ISTE ZNATIŽELJE ili SVAKOME PREMA ZASLUGAMA

Uvjeren sam da su problemi nastali zato što sam u potpunosti bio predan znanstvenom diskursu. Da se mogu na tren pogledati nekako izvana, sumnjam da bih vidio dvije osobe, jednu koja nešto istražuje i drugu koja, eto, malo piše prozu. Ta je radoznalost jednaka, ne bira i ne posustaje. Ali izlazni proizvod je u potpunosti različit. U znanstvenom diskursu sve mora biti jasno i precizno, potkrijepljeno što većim brojem argumenata i primjera. Tu se rijetko zazire od nepreglednih pasusa. U prozi bi pak, kako smatra Hemingway, ono što je vidljivo trebao biti dio ledene sante koji viri iznad površine vode. Tu pak se ne zazire od elipse. Kao da je to tako jednostavno.

Nakon povratka iz Berlina trebalo je dovršiti disertaciju, a uz obveze na poslu je za pisanje romana ostalo vrlo malo vremena. Ponekad bih preko dana zapisao neku ideju u mobitel, pa jednom tjedno prebacivao u dokument u kojemu su se jedna na drugu kalemile štosne rečenice, strateške fabularne dosjetke i karakterne crte likova. Znalo se dogoditi i da tjednima ne zapisujem ništa, ali sam svakodnevno o priči i likovima mislio. Povremeno bih o tome govorio svojim najkritičnijim čitateljicama, sestri Sanji i tadašnjoj curi a sadašnjoj supruzi Mirni, ali i drugim dobrim prijateljima. Svaka mi je refleksija bila znak jesam li na pravom putu, a o količini dobrih ideja koje čovjeku padnu na pamet u nekom dobrom razgovoru da se i ne govori. Kolegica s faksa Asja Erdelji, koja je oduvijek bila sjajan dispečer nevjerojatnih informacija, navela me na trag teorije o destruktivnosti procesa sjećanja. Povjesničarka Petra Novinščak (generacija nakon moje u OŠ Sv. Martin na Muri) odradila je neopisivo bitan posao i sakupila meni važne podatke o konkretnoj povijesti gornjega Međimurja. Kad sam već išao „falsificirati“, morao sam barem površno znati kako izgleda „predložak“. Anđelku Vukoji, s kojim me povezuje dvostruko kumstvo i četverogodišnje sjedenje u klupama čakovečke Gimnazije, na dušu ide moja blaga sklonost mističnom i misterioznom. S Kristijanom Varšićem sam sjedio osam godina u osnovnoj, pa nema bolje osobe (između ostaloga) za rekonstrukciju našeg bizarnog djetinjstva i još bizarnijih posljednjih dana Juge. Rekonstrukcija se zbiva u kultnom lokalu „Pre Irinki“ – zapravo se zove „Caffe bar Mura“, što ne zna gotovo nitko od mještana, dok za „Irinku“ ne znaju došljaci. Sad znate za tu važnu liniju demarkacije. Ivan Šurina, osim što je autor ove krasne stranice, moj je kontrolor (leta i) kvalitete i od njega učim da, ako se nešto radi za ozbač, onda nema mjesta za kvalitativne kompromise. That’s how he rolls. Kad smo već kod zastrašujuće inteligentnih i kreativnih, Silvio Lončarić je prijatelj od kojeg sam naučio da je strategija jedna krasna stvar, ali da je čovjek sretniji kada se drži intuicije i ne robuje mediju.
Ivan Šuvar je čovjek koji stvari ne radi usput. Kad radi, on Radi, kad je prijatelj, on je Prijatelj. On je prvi pročitao početne skice, iz kojih su kasnije nastala prva poglavlja prve i druge cjeline. Nije mi bilo lako dati mu loš i neuređen tekst na čitanje, jer ima visoke kriterije za lijepe i fine stvari. No, bio je uporan, onako kako samo on zna. Pročitao je i umjesto komentara pribio uokvirenu prvu stranicu mog teksta na zid u svojoj dnevnoj sobi. Pa kako da onda čovjek ne dovrši roman?!
Postoje ljudi koji samim svojim postojanjem podsjećaju da je pričati priče važno i vrijedno. Matija Hlebar, u srednjoj školi tek poznanik, danas dobar prijatelj. Vrhunski u svemu, a nažalost ponajviše u samozatajnosti. U tome se ogleda, netko je rekao, stanje svijeta. Pametni mladi ljudi su samozatajni, budaletine nikako da začepe. Uzme li se samo količina dobre literature koju mi je Matija proslijedio, njegov je utjecaj na moj tijek misli doista neprocjenjiv.
Uz mene su bili (a nisam ih ovdje naveo sve!), dakle, kreativci i pametni mladi ljudi. Njihove su me pozitivne reakcije gurale dalje iako još neko vrijeme nisam propisao kako treba, pa njima pripada dober falat zasluga za ono što valja u romanu. Hvala vam, dragi ljudi! Dobro da niste znali u kakvom je stanju tekst bio u to vrijeme.

TRENUTAK ISTINE I ZAŠTO BI GA TREBALO ODGAĐATI UNEDOGLED

Pred kraj 2010. godine disertacija je bila gotova i na čitanju kod komisije, bila je sredina semestra, nije bilo konferencija na vidiku i sve to skupa mi je dalo malo prostora da se posvetim romanu. Oni koji imaju iskustva s poslijediplomskim mogu zamisliti što je ostalo od mene. Za one ostale: zombi, dronjak, trideset godina stara šlapa na ilegalnom deponiju smeća. Unatoč tome, krenuo sam završiti započeto.

U to me vrijeme moj kolega s Odsjeka za germanistiku Franjo Janeš, koji je upravo objavio svoj drugi nagrađivani roman, Formulu za kaos, ponovo podsjećao da pošaljem što imam Kruni Lokotaru iz Algoritma. On je ranije uredio i, također nagrađivanu, zbirku kratkih priča Muke Mikuline Svjetlana Lacka Vidulića, pa sam mislio da će biti sklon još jednom germanistu. Lokotaru je nekoliko godina ranije u ruke dospjela moja prva knjiga, Obješeni, i njemu se dopalo što je vidio, pa je i s te strane bio otvoren za suradnju. Unatoč tome, nisam imao previše samopouzdanja – nova je priča bila potpuno drugačija od Obješenih, a tekst još nije bio dobar. Bio je usiljen, predugih rečenica, radnja se gušila u beskrajnim digresijama. Poslao sam 70-ak kartica takvog teksta i u natuknicama opisan ostatak radnje na čitanje. Odgovor koji sam od Krune Lokotara dobio nekoliko mjeseci kasnije, prije ljeta 2011, bio je:
- Ja sam ti to malo čitao, da. Meni se čini da ti možeš puno bolje. Deset puta ponavljaš jedno te isto. Vrhunske štoseve uništavaš prežvakavanjem. Znaš, kad predriblaš trojicu i gol postane suvišan. I ta tematika mi nije nešto, kad pisci pišu o piscima. Dakle, ništa od toga. A čime se još baviš u životu?
Tu mi se roleta spustila na pola vidnoga polja, otpio sam gutljaj piva i pravio se da mi nije baš toliko stalo.
- Ponekad dobijem rukopis koji mi se ne sviđa, ali ga mogu proslijediti nekome za koga znam da će mu biti sklon. Tvoj rukopis nije takav.
Tu mi se roleta spustila do kraja i ja sam, paralelno s ležernim razgovorom, polako osvješćivao druge potencijalne životne zanimacije. Gljive. Uvijek sam volio gljive. Zašto se ne bih bavio gljivarstvom? Ili ribičijom? Lončarstvo. Lončarstvo je kraljica zanata.
Sa zadnjim gutljajem piva rekli smo si da ćemo svakako ostati u kontaktu, a ja sam u šali dometnuo i kako sa fejsa moram skinuti pseudoznanstveni tekst koji sam zalijepio među bilješke da provjerim je li tematika serijskih samoubojstava ljudima napeta. Rekao mi je, više reda radi, da mu pošaljem to, pa ako ni to ne valja, surađivat ćemo nekom drugom prilikom. Poslao sam mu tih osam kartica još iste noći. Dva dana kasnije dobio sam poruku u kojoj je pisalo: „Ja sam – za! Apsolutno. Prošao sam još jednom sve, sad to ima smisla. Nije tako strašno kao što se na prvi pogled činilo. Sve pati od preraspisanosti, ali i pršti od duha i stava“. Bilješka koju sam mu bio poslao sada čini Proslov romana Črna mati zemla.

KAKO JE KRENULO

Prošao sam, dakle, i bio presretan i zabrinut istodobno. Najveći dio posla tek je bio preda mnom. Još se uvijek, naime, nisam vratio u neko prirodno stanje pisanja. Vremena sam imao dovoljno, išao sam korak po korak i nije potpuno jasno kako sam napokon proradio. Čini se da sam morao proći kroz fazu čišćenja, trebalo je svaki dan sjesti na nekoliko sati (tu i tamo se zalomio i cijeli dan) pred laptop i krenuti, ostati blizu lopte, pisati pa brisati, ponekad i baciti u smeće sve što je napisano toga dana. Biti samozadovoljan u jednome trenutku, a u drugome glasno reći „Bauk i bogme, koja bi kretenčina ovo napisala?!“. Prvih je nekoliko tjedana stvar doista izgledala beznadno, ali i to je bilo bolje od toga da ni ne pokušavam.

Sjećam se da je uzbrdo krenulo tek kad smo bili na moru. Jutrima bih sjedio za laptopom na terasi, a Mirna je prebirala po gitari. Mjesto se zove Vrisnik, nalazi se u unutrašnjosti Hvara i ponekad odaje dojam da tamo nema ničega osim kamenih kuća, lavande i maslina. Pa kad nema ničega, slobodan si popuniti praznine. Napisati rečenicu i ne se brinuti kako će zvučati u tuđem uhu, biti samo sebi odgovoran, to je bila sabranost koja mi je trebala. Tada nije bilo bitno što pišem o Međimurju na jednom potpuno različitom mjestu. Ionako sam sve važno ponio sa sobom. Ponio? Ne, nego nosio oduvijek sa sobom.
Nisam se više zamarao onime što ne znam i onime što mi je daleko, jer totalitet je već bio tu, dovoljan za solidnu priču. Tek je sada krenulo pisanje od početka prema kraju radnje. Postojeća sam poglavlja kratio i sređivao, nepostojeća sa sve većom lakoćom ispisivao, kao po diktatu.
Po povratku u Zagreb trebalo se spremati za novi semestar pa je vremena za pisanje ostalo manje, no to više uopće nije bio problem. U dva ili tri sata dnevno sam do kraja proljeća 2012. godine imao gotov tekst.

NADAHNUĆE

Tematika za ovu knjigu nije se dugo tražila, ona je bila uvijek tu i o sva tri provodna motiva knjige sam razmišljao godinama. Traganje za nadahnućem bilo je u tom smislu više potreba za bliskošću s ključnim elementima priče. Primjerice, nije mi bilo posve bistro kako da pišem o glavnom liku djeteta. Promatrao sam ponašanje svojega nećaka Brune i aktivno se prisjećao vlastitog djetinjstva, no uvijek mi je to dijete nekako izmicalo. Pomagao sam si svakako – kupio sam Haribo bombone i Kinder jaje i zamislio da mi ih je netko donio iz Njemačke. Pokušao sam se sjetiti specifičnoga mirisa stare školske zgrade u svome rodnom selu. Puštao sam glazbu koja se vrtjela krajem 80-ih i početkom 90-ih na radiopostajama. Gledao sam stare fotografije. Pisao poruke koje je to dijete moglo pisati svome ocu. I, naposljetku, crtao sam ono što je moglo crtati dijete kakvo sam opisivao u svom tekstu. Dječak koji kao da je osuđen biti dionikom tuđih smrti. Evo mojih črčkarija:

A KAKO DA DOBRO SMJESTIM KAJKAVSKI?

Roman bez kajkavskoga nije mogao. Radnja se događa u fiktivnom selu u gornjem Međimurju i previše je elemenata povezano s time. Bez standardnog hrvatskog također nije mogao. Napisati roman na dijalektu bi doduše bio (pre)veliki poduhvat, ali čini se da bih time dodatno smanjio šanse da priča ikako zaživi na nacionalnoj sceni. Također, za mene nije dolazilo u obzir pisati na nekom književnom kajkavskom. Ne poznajem ga dovoljno „po sluhu“, a osim toga, takva dodatna artificijelnost otežala bi mi kreiranje dijaloga. Idiom (ili idiomi) prikazani u romanu ne odgovaraju ni jednom konkretnom mjesnom govoru u Međimurju, ali sam se vodio gornjomeđimurskim govorima. Mislim da ih dobro poznajem i za mene imaju posebnu „sočnost“.

Svi su kajkavski dijelovi u prvoj verziji bili ispisani bez kompromisa, sa svim diftonzima i završnim „lijenim“ vokalima, zato što se nisam zamarao time hoće li koga odbiti međimurski kajkavski. Stav je bio „Neću se ljutiti ako ti to ne želiš čitati, a ti se nemoj ljutiti ako ja to ne želim pisati bez kajkavskog.“
I stav je bio dobar. Lokotar, inače štokavac rodom iz Daruvara, je rekao da je „guštao kao prase“ u kajkavskim dijalozima. Poslao je dijelove teksta i nekim ljudima u Split, Sarajevo, Beograd, Osijek – reakcije su u pravilu bile da se stvar može čitati, ali i da ne treba pretjerivati. Bilo je jasno da ćemo morati dodati rječnik kajkavskih izraza na kraju knjige, ali i da ćemo morati malko pojednostaviti kajkavski u tekstu. Kompromis nije smio biti velik. Ponegdje su izbjegnuti diftonzi. Zamjenica sij zamijenjena je standardnom svi. Glagolski pridjev radni muškoga roda tipa bio/biu, delo, vrno ponegdje je zamijenjen proširenijom kajkavskom varijantom bil, delal, vrnul. Završni lijeni vokali tipa
Dečke so delale kaj naure.
zamijenjeni su „standardnima“:
Dečki so delali kaj nori.
U sveopćem rezanju teksta, kraćenja kajkavskih dijelova jedva da je bilo, niti je urednik to tražio. Čini se da je od samoga početka bio dobro smješten. Prvo, kajkavskih dijelova na početku romana ima vrlo malo i njihova se količina postupno povećava. Ako netko pročita do pola, uložit će više truda da dođe do kraja, makar možda bio nesklon dijalektu. Drugo, gotovo da i nema za fabulu bitne činjenice koja je iskazana samo u kajkavskim dijalozima.

ODABIR NASLOVA

Naslov je knjige došao tek na kraju, mjesec i pol dana prije nego je knjiga izašla. Radni naslovi su bili „Zloba zaboravljenih stvari“ i „Tamo gdje ti se izgubio trag“. Oba su u svom vremenu bili samo Platzhalteri za pravi naslov, ni jedan nije bio pun pogodak. Ovaj drugi je doduše sadržavao komponentu traganja i ideju da tamo gdje prestaju stvarni tragovi kreću mašta i izmišljanje dovoljno dobre laži, no imao je prizvuk „ljubića“, kao što je Lokotar napomenuo. „Zloba“ nam je bila nešto bolja, imala je lajtmotiv vraćanja onoga što glavni lik želi potisnuti i što je prekrivao cijeloga života. No, nije sadržavala ni pravi totalitet, a ni mikroskopski detalj kroz koji se može razotkriti neka provodna misao priče. Kroz sve je to vrijeme jako zvonio tadašnji naslov druge cjeline, „Črna mati zemla“. Malo smo kalkulirali i sa standardnom varijantom, „Crna mati zemlja“, ali ništa od toga. Prva je bila dijalekt (pa valjda samim time diskvalificirana), a druga nedovoljno jaka u usporedbi s prvom.

Kada je rad na tekstu bio pri kraju, u siječnju 2013, smislio sam naslov „Kako nacrtati ućomas“, koji nam se obojici svidio, no uhvativši nekoliko bliskih prijatelja na prepad s tim naslovom, zaključio sam da ga slabo kopčaju ako im nije poznat koncept naopakih riječi koji se pojavljuje u romanu. Nije bilo do ljudi, nego do naslova.
„Črna mati zemla“ se sve više nametao kao dobar izbor, a dugo smo ga bili odbijali zato što bi mogao na prvu odbiti potencijalne čitatelje koji žive južno od Save i istočno od Đurđevca. No, u glavi nam je zvonilo „Da, pa kaj onda?“. I doista, je li takva kalkulacija bila vrijedna lošeg naslova? Uostalom, ako je štokavac Lokotar to čitao s guštom, valjda će se naći još ponetko.
I tako mi je u drugoj polovici siječnja negdje u pola jedan ujutro došla Krunina poruka:
„Bit ce Chrna mati zemla. Znam kad znam, kao i sto znam da je to tautologija.“
Još je nešto napisao o tome kako kad se ide u smrt treba ginut’ uz pompu i fanfare. Možda je malo pretjerao, no izbor naslova doista jest bio hrabar. Tako je sve sjelo na svoje mjesto – Črna mati zemla postao je naslov knjige, a Kako nacrtati ućomas naslov drugoga poglavlja.