Izbačeni dijelovi

Pisanje je brisanje, kažu. I to onaj najbolniji dio, kažem ja. Kad dođe do te faze, umisliš si da si najveći dio posla obavio i, još gore, negdje putem si izgubio sposobnost raspoznavanja dijelova koji doista valjaju od onih drugih, žlundre na krtom mesu.
Jedna je od verzija Črne mati zemle (početkom 2012. godine) imala blizu 400 kartica teksta, a ona koja je na kraju objavljena samo 280 kartica. Sjekirom sam klao. Zadatak je bio ostaviti samo ono bez čega priča zaista ne može. A meni se prije kraćenja baš sve činilo značajnim, pa mi je bilo kao da režem sam sebe. Kad je stvar bila gotova, vidio sam da je bolje tako. Tekst je postao prohodniji jer sam bio prisiljen na što manjem prostoru postići maksimalan efekt. Evo nekih dijelova koji bi zasigurno bili preživjeli da nisam bio takav flagelant.
Samo ponegdje ću navesti kontekst, gdje je potrebno. Neki dijelovi se ionako ne mogu svrstati. Kad sam naime počeo pisati tu priču, nisam išao poglavlje po poglavlje. Oblikovao sam u glavi poneke likove i dijelove priče, ali sam neke vidio sasvim jasno, a druge vrlo mutno. Zato bih ponekad razradio neki dijalog ili promišljanje koje nisam ni namjeravao ubaciti u knjigu, ali koji su mi pomogli da bolje osjetim neki element koji mi je tada tek mahao iz daljine.
Sve je bilo u redu dok nisam kao odrastao čovjek počeo slutiti da postoji neki skriveni poredak svijeta, nešto što pokreće zbivanja koja samo izgledaju kao da se zbivaju nasumično. Tada je krenuo pad unatrag. Sada sasvim jasno vidim da je taj skriveni poredak svijeta – ono što smo odlučili ne pamtiti, što smo svjesno predali zaboravu i čemu smo okrenuli leđa misleći da će mu tako nestati svaki trag. Ali ono ne nestaje. Ono zauvijek postoji u nama, pokreće, upravlja nama, sabotira nas iz prikrajka, kao pojedince i kao zajednicu… Ono što je zaboravljeno stoji nad nama, bijesno, jezivo i nijemo.
Imam aplikaciju na mobu koja mi u stvarnom vremenu pokazuje kolika je temperatura i vlaga zraka i brzina vjetra u preko 500 svjetskih gradova. Imam u autu tehnologiju koja mi izračunava koliko minuta ima do odredišta i govori mi kamo bi bilo najbolje skrenuti da izbjegnem gužvu. Imamo svakakva sranja, ali, začudo, nemamo društveni mehanizam koji bi djeci objasnio da nisu kriva za smrt bliskih osoba.
(O Tihani, Matijinoj prijateljici koja je također pročitala njegov rukopis romana o Romu i Hrvatici) U Zagrebu se od 90-­ih nadalje pojavilo mnoštvo kolektivnih identiteta od kojih je svaki bio obilježen mržnjom. Mladi menadžeri i poduzetnici prezirali su one koje su smatrali nesposobnima i lijenima (odnosno sve ostale), deklarativno lijevo orijentirani bivši ili aktualni studenti humanističkih ili društvenih predmeta mrzili su bogate, skinsi su mrzili pankere, crnce, azijate, homoseksualce i Bosance. Bilo je i omnimizantropa, likova koji su mrzili jednostavno sve i svoj gorki senf svakodnevno ispuštali u komentarima najčitanijih članaka na mreži. Mrzili su osobito one koji su bili u stanju bilo o čemu misliti dobro, u tom svijetu nevrijednom suza i smijeha. Tihana je bila međutim jedan od onih jadničaka koji kao da ne mrze baš nikoga osim samih sebe. Pa kad je već mrzila sebe, a nekoga čovjek valjda mora voljeti, ona je voljela sve ostale. Opravdavala je svaki kretenski postupak nepoznatih ljudi – za nju je čovjek s mobitelom u autu koji nije propustio majku s djetetom na zebri bio jednostavno “smeten” i ona bi našla barem tri dobra razloga zašto je to napravio i ne osvrnuvši se. Za nju su maloljetni nasilnici i sami bili žrtve željne razumijevanja i ljubavi, a pljačkaši kladionica i banaka bili su kruha gladni. Matija je mislio da je jedino logično, jedino poetski pravedno da Tihana bude takva jer ima oca branitelja koji ju zbog PTSP­-a maltretira, a ona to trpi i opravdava jer je to jedini način da ga voli. Ali tome nije bilo tako. Još se jednom Matijino parastvarnosno fabuliranje pokazalo lošim modelom objašnjavanja svijeta. Tihana je bila razmažena tridesetogodišnjakinja sklona regresiji koja je na profilu na fejsu imala nadimak „Tihanica MaminaRibica”. Pa ipak, postojala je u njoj ta neobjašnjiva klisura, u koju je padalo sve što je moglo ublažiti njezin prezir prema samoj sebi. Tihana je sebe svijetu predstavljala falsetom, kao da ju je strah da se netko ne naljuti čuvši njezin pravi glas. Možda je upravo zato povijest njezinih ljubavi bila epopeja bioraznolikosti. Prošle je godine prekinula dugogodišnju vezu s likom koji je bio jako oduševljen za dvije stvari, za nogometno navijanje i za pse stafforde. Matija je bio siguran da ju je tom tipu privukla njegova sposobnost srčanosti i fokusiranosti. Vjerovala je, nadogradio je Matija u sebi, da je zbog toga možda sposoban oduševiti se i za nju. Kao da ljudi smještaju svoje osjećaje u kutije, pa je ona htjela biti jednom od tih kutija. Ona se na ovaj ili onaj način uključila u oba hobija, htjela je biti blizu žarišta u trenutku kada će ona postati objektom želje, ali to se nije dogodilo. Ona mu je trebala kao publika koja će se tiho diviti kako on lijepo prati muževnu koreografiju svojih krezubih ćelavih pajdaša i kao frend s kojim je mogao podijeliti posao oko hranjenja i peristaltike pasa.
Kada si zadnji puta prisustvovala tuđoj smrti? To se događa tamo negdje, u bijelim zgradama s crvenim križevima. Umire se izolirano kako se oni koji ostaju ne bi previše unervozili. Pa ipak, čovjek nikada ne može znati točno tko je, osim možda kada se suoči s vlastitom prolaznosti. To možemo između ostaloga i tako da si doista osvijestimo da smo uvijek, u baš svakome našem svjesnom trenu na ovome svijetu, sposobni sami sebi uzeti život. A mislimo da se poznajemo dovoljno da budemo sigurni od vlastite ruke.
Dina je čitala jednu jedinu knjigu od sredine faksa nadalje. Pročitala bi ju otprilike četiri puta godišnje, a ponekad bi čitala samo dijelove. Majstor i Margarita, uvijek iznova. Matija to nikako nije mogao shvatiti. Kako joj ne dosadi jedno te isto? I kako to da nema potrebu utrošiti ono malo vremena koje troši na čitanje na proširivanje horizonata, na povećavanje unutrašnjeg popisa pročitanih knjiga? No, nedugo nakon njihova prekida shvatio je. Čitati različite knjige i čitati jednu te istu knjigu iznova zapravo je vrlo slično. Jer, to niti je isto čitanje, niti je ista ta knjiga, a niti je isti čovjek koji čita. Čitati ju u predvečerje vrućeg ljetnog dana na terasi uz čašu hladne vode i čitati ju u tramvaju nekoga sparnoga jutra nakon što si ustao iz tuđega kreveta – pa to su dva različita svijeta. Ako nađeš svoju knjigu, čitaj ju uvijek iznova i ona će ti se otvoriti svaki puta na drugi način. Uvijek onako kako treba.
Kada je kao mali naučio čitati, čitao je jer može i jer su mu se tete, bake i dede divili i govorili da kako je samo pametan. Onda je u prvom razredu čitao jer je to mogao bolje od druge djece, pa su o njemu pričale, znao je, drugarice uz cigaretu u zbornici. Nakon toga je čitao ponajprije zato što je morao. Htio je biti načitan, neprestano je radio popise s knjigama koje obavezno mora pročitati da bi ih znao spomenuti u zgodnom času kada bude na promociji vlastite knjige razgovarao s upućenijima, ili kad na nekom partiju bude razgovarao s dvadesetogodišnjakinjom koja neće imati pojma o čemu on to prdi i tim više mu biti sklona. On će joj pričati kako jedan Franzenov lik grmi protiv kapitalističkog potrošačkog aparata i simulakre iz nemoći prema uspješnom bratu i još uspješnijem ocu, a ona će mu odvratiti nekom glupošću o tome kako su trgovački lanci zločinačke organizacije. On će joj oprostiti površnost i pokarati ju.
- Što ti zapravo tražiš od mene? – upita Matija. – Nemoguće je dva puta ispričati jednu te istu priču. Ali gle, nemoguće je i dva puta pročitati jednu te istu priču. Zato što to više i nisu isti ljudi koji pričaju i čitaju. Prvo lice jednine sjajna je iluzija koja nas drži u jednom komadu, ali ipak samo iluzija. Zato te sada ne molim za drugu šansu, ili treću, ili četvrtu. Molim te za prvu, jer se sada susrećemo kao novi ljudi.
(O tome kako je počeo pisati.) Počeo je, dakle, pisati o bezdanima svoje duše, o fascinaciji smrću, o otuđenosti, o neimenovanim ljubavima. Bile su to iskrene srednjoškolske pjesme, a tek bi ponekad napisao malo više no što bi zaista osjetio u danom trenu, tek bi ponekad otišao u neku erotsku eskapadu ne bi li si osigurao osim imidža osjećajnog i intelektualnog i imidž seksualnog bića. Činjenica da je pisao i objavljivao odmah ga je stavila izvan konkurencije. On više nije morao biti ni podjednako pametan u školi, mogao se uvijek sakriti u svoju sada svima objavljenu tajanstvenost, u svoje drukčije viđenje svijeta i sebe. Nije morao dobro znati igrati nogomet i košarku na tjelesnome. Nije se morao znati dobro tući, nije se morao dobro oblačiti. Bilo je dobro da bude pomalo „oštećen” i da to nosi kao zastavu. Bio je to prilično jeftin način da se istakne i ulaganje koje mu je moglo omogućiti da ostavi dugotrajniji trag svojega postojanja.

Pred poznanicima i prijateljima sve je češće srao po suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni. U novijoj hrvatskoj književnosti bilo je, pričao je prijateljima, dovoljno opisati kako je netko povraćao nekome drugome u usta ili ševio vlastitu baku i svršio na božićno drvce da bi se nešto zvalo književnošću. Nekada davno, govorio je, riječi u prozi kao da su se međusobno pomalo gledale, pa su se onda malo zadirkivale, držale se za ruke, pa su se počele dodirivati, a sada se karaju kao zečevi. Bijesom je prikrivao nedostatak priče. Ono što Matija Dolenčec nije znao jest da su priče bile svuda oko njega, ali nisu one bile te koje su trebale napraviti korak prema njemu. Čekale su da on to učini, a one bi se razotkrile u jednom jedinom trenutku. No, on ih nije primjećivao. Njegova susjeda se nikada nije ženila jer je do odrasle dobi mokrila u krevet. Svima je pričala da ona ne misli nekome nakuhavati i služiti. Na parkingu gdje je ostavljao auto svaki je dan susretao pedesetogodišnjaka koji se oženio prostitutkom čiji je bio dugogodišnji klijent. A tek na poslu! Državna je agencija bila rasadište pretežno psiholoških horor-drama.

Pojavile su se moderne bolesti koje su ranije bile smatrane lošim odgojem, a nešto što se ranije nazivalo bolešću postalo je životnim stilom. Mnoga djeca koja bi se ranije nazivala zločestima sada su (na radost stručnjaka za dječju psihologiju i farmaceutskih firmi) bila proglašavana hiperaktivnima ili im je dijagnosticiran ADHD. To je bilo toliko cool da se često mogao sresti obrazovaniji roditelj koji se hvali da mu dijete ima tu dijagnozu. Tako su mogli i unaprijed opravdati činjenicu da će im djeca možda biti propaliteti i ispičuture. To je još bilo u redu, no odjednom je bolešću proglašavano svako čovječje ponašanje koje je odstupalo od neopterećene indiferentnosti prema svemu. Na Oprah su plakale žene koje su bolovale od ljubomore, a u sljedećoj emisiji muškarci koji su se previše brinuli za svoje obitelji. Sljedeći tjedan gostovala su tri muškarca koja su siledžijski prebijala svoju ženu i djecu. Sva su trojica prilično sabrano i detaljno govorila o tome kako su mlatili članove svoje obitelji, već je izgledalo da će izdržati cijelu emisiju bez suza, a onda se uključio neki liječnik koji je rekao da nije riječ o karakternoj osobini, nego o bolesti. Istraživanja u ljudi koji imaju, sada je stvar dobila i ime – AMD (anger management disorder), upućuju na to da u tih ljudi postoji posebna aktivnost u mozgu, magnetska rezonancija je to pokazala. I da oni sami nisu krivi za to. Tek su tada počeli plakati, kada su im rekli da nisu oni krivi.

Uostalom, Tolstoj nakon one pizdarije sa svim sretnim obiteljima i svim žalosnim obiteljima i načinima na koje su žalosne nije ni trebao pisati ostatak Ane Karenjine. To je kao kad je Josip Šimić zabio onaj jedan svoj gol Ajaxu i to mu je bilo dovoljno da ševi do kraja života.
Bili su mi smiješni odrasli ljudi koji su se na maškarama oblačili u čudovišta, ili na Sv. Nikolu u krampuse. Htjeli su zastrašiti svoje susjede i prijatelje. Ja sam većinu svoga djetinjstva proveo praveći se da nisam čudovište.
(jedno od Matijinih pisama ocu) Jo sem nej šteu ka bi tij hmrl. Makar sem tau reko sebi v gluavi. Onda sem morti samo toto jeno vuro šteu ka bi hmr, ali posle več nej. Onda sem šteu ka bi vmrl i vrmrl si a ve očem ka bi dojšo dimo a tebe ga nejga. Doma nišči ne povejda več o tebi. Mama je najšla tvoje črne štumfe i onda se je plokala na krevetu. Dugo je sidejla. Jo nečem nusiti črne štumfe. Očem ka bi tij dojšo dimo. Dober bom.

Nije išlo. Možda bi trebalo napisati priču baš o tome kako ne može pisati i kako ima blokadu. Početi kao neki dnevnik pisanja i onda će se već naći nešto. Taj pisac, tražeći priču i motivaciju za pisanje upada u svakakve neprilike i čudne zgode te upoznaje sve neke zabavne likove koji zajedno čine panoramu hrvatskog društva. I napraviti nekako da bude potresno. Totalno se palio na to da mu priču nazovu potresnom. Samo je jedna stvar smetala – totalno je jadno bilo pisati o piscu. Prežvakano tisuću puta. I svaki puta ti pisci imaju blokade, pa ih se onda rješavaju na ove ili one načine. Često su nesigurni i u krizi stvaranja. To je bio takav klišej kao i onaj da pisci puno znaju o seksu i kako su svi odreda veliki jebači, partijaneri i iskusni uživatelji opijata. Pa ti pisci jebu da to nije istina! I znaju da je dovoljno malo poliznuti žensku po vratu da se ona napali odnosno gricnuti joj bradavicu da svrši. Naravno, zato jer su pisci frajeri na koje se sve žene pale. Ili je možda ipak vjerojatnije da A) pisci u pravilu nisu veliki jebači; B) pisci u pravilu jesu šmokljani kojima nedostaje pažnje jer imaju samo izobilje svoje izolacije.
(…) Druga je stvar što se svijet toliko promijenio u zadnjih 20 godina da je potpuno suludo što taj svijet još uvijek nosi isto ime. Kad sam bio u srednjoj školi, negdje u prvoj polovici 80-ih, svi su sa svojim dopisnim prijateljima igrali šah. Žene sa svojim kolegicama s radnih akcija, dečki s prijateljima iz JNA. Napišeš pismo, što ti se događa u životu, na kraju svoj potez i šalješ u Makedoniju, Bosnu, kamo god. Takve partije su znale trajati mjesecima, nekad i više godina. Danas sjedneš za kompjuter poslije posla i do pola noći odigraš pet partija. Zamisli što je značilo izgubiti onu, a što znači izgubiti ove današnje daljinske partije šaha. Čini mi se da je tako i sa svim drugim stvarima. Sve glumi da je reverzibilno, ponovljivo, manje bitno. Pokazalo se da lakše podnosimo ispraznost nego činjenicu da se neke stvari ne mogu opozvati.
(Pismo Dini) Sve sam ovo vrijeme nosio stranca u sebi. Nekoga tko ima iste lice, iste ruke. Ako postoji nešto što je zaista prokleto u čovjeku, to su sigurno mehanizmi sjećanja. Nije da se zbog toga smatram dobrim, ali ja nisam, kao neki ljudi, uvlačio one koji me vole u svoj pakao – pa ni tebe. Ti me znaš kao čovjeka koji je svaki puta drukčije pričao priču o sebi i moram ti reći, ja nikada do sada nisam ni imao potrebu zaista jasno vidjeti nešto što se ranije dogodilo u mome životu.
Bio sam baštinikom onih koji su šutjeli i svjedokom onih koji su galamili. Bio sam još uvijek dijete i imao privilegiju biti tijelom ovdje, a mislima negdje drugdje i ne morati to skrivati. Imao sam svoj neki uvid u nestvarno, kao što ga ima svako dijete i jedini razlog što svojemu dajem tako veliki značaj jest s jedne strane što mi se danas čini da su bili vrlo lucidni, naposljetku, išli su uvijek protiv onoga što su ljudi htjeli da vjerujem, s druge pak što samo tako mogu na neki način objasniti što sam učinio.
(Kako je zamislio priču o Romu i Hrvatici) Oko tjedan dana nakon što je utvrdio da od neprestanog svaštarenja ne samo da nema vajde, nego ima ozbiljnih psihičkih i praktičnih posljedica, bio je uvjeren da je pronašao pravu priču. Nekako se posložilo. Kada se bojao, bojao se da njegova nepostojeća knjiga neće dobiti pažnju koju zaslužuje, kad je bio bijesan, bjesnio je na socijalnu nepravdu, kao nacionalni bard kojeg je simulirao. Kako se ljudski životi u vremenu skupljaju, pa šire, pa ponovno stežu, bilo je to doba širenja za Matiju. Pišući taj tekst imao je barem jednu konstantu u životu, kad je već sve drugo oko njega postajalo sve većim. Prvo si je uzeo dva dana da provjeri što je on to uopće radio od kraja 2008. godine. Spoznaja je bila zastrašujuća. Imao je barem deset savršenih prvih rečenica i barem deset savršenih posljednjih rečenica romana i kratkih priča kojima, znao je, nikada neće napisati nevidljivu sredinu. Stvorio je čitav niz likova prema predlošcima iz hrvatske suvremenosti koji bi se tek povremeno pokrenuli u njegovoj imaginaciji koju su besposleno nastanjivali. Dobili bi ponegdje i neki novi redak u skromnim biografijama koje su rasle ovisno o količini tuđih dosjetki vrijednih spomena. Ozbiljni mladi ženski likovi u pravilu su na neki način podsjećali na Dinu. Vrckavi su, kada im je neugodno izbacuju fore koje nitko ne razumije, rimuju bez ikakva vidljiva razloga, imaju asimetrične sise. Matija nije mogao dopustiti da je jebu muški likovi koji nisu nalik njemu, pa su i te priče ostale nedovršene. Svim je tim likovima koji su ga šutke i nepomično gledali iz čekaonice u njegovoj glavi bio zajednički izraz lica koji je odavao izgubljenost. Bili su to stvorovi koji su doduše mogli i znati odakle dolaze, ali nisu znali što se točno zbiva u času koji su smatrali suvremenošću. Bili su autentični likovi hrvatske zbilje utoliko što nisu imali pojma što žele u budućnosti. Nisu više vjerovali ni u što, pa su bili spremni povjerovati u svakakvo smeće. No, čekanje se pretvorilo u život. Uglavnom, Matija je uspio sam sebe uvjeriti da će riješiti stvar samo ako pronađe međunarodno relevantnu temu, podjednako zanimljivu u Hrvatskoj i u Europi, a o kojoj još nije dovoljno napisano. Bili su to zasigurno Romi. Sarkozy je neke bio deportirao iz Francuske, a u Hrvatskoj je također sporadično bilo problema. Tu se moglo računati i na podršku nevladinih organizacija i državnih ureda koji se bave pravima manjina. Uletjet će i neka nagrada zbog socijalne angažiranosti, podizanja tolerancije i tih sranja, mislio je Matija. Činilo mu se da treba prikazati ksenofobiju i ograničenost Hrvata, nezrelost i bahatost mlade nacije, jer će se to zasigurno svidjeti, ako nekim slučajem dođe do njih, Francuzima, Englezima, Nizozemcima, Nijemcima i Talijanima. Oni su Hrvate ionako smatrali kretenima i vidjeli ih u nekom mitskom stanju kao seljačine koje skandiraju ispred zapadnjačkih ambasada, pale zastave, a onda brkati muškarci u košuljama iz prošloga stoljeća zagrljeni plešu i pucaju iz pješačkog oružja u zrak. Predrasudama se suprotstavljaju istraživanjem navodnih hrvatskih korijena poznatih svjetski uspješnih ljudi. I podsjećanjem da su se njihovi preci prvi na svijetu sjetili nositi komad tkanine oko vrata. Krenuo je od ideje da nakon filma „Slumdog millionaire” možda postoji senzibilitet koji bi dopustio da se u priči eventualno nelijepa Hrvatica zaljubi u Roma. U prvom je dijelu priče htio opisati kako su se i zašto zaljubili te kako se mladi Rom pokušava asimilirati. To mu, paradoksalno, ne uspijeva upravo zbog okoline koja od njega traži asimilaciju. On će, koliko god se trudio, za Hrvate uvijek ostati „cigan”, smrdljiv, prljav, glup, lijen, sklon krađi, pijanstvu i tučnjavi. Međutim, Rom i Hrvatica unatoč svemu uspijevaju u toj učmaloj sredini stvoriti zajednički život. To je bio prvi nacrt, s kojim je Matija bio zadovoljan čitav jedan dan. Onda se probudio i razmišljao o tome kako je to prejednostavno, kako treba smisliti neku tragediju. Tema ga zapravo nije naročito zanimala (nisu mu bili simpatični, čak ni u varijanti s harmonikom i violinom), do nje je došao strateški. Znao je da piše s figom u džepu, s predumišljajem, ali je mislio da će u procesu promijeniti mišljenje. Sve se to jednim dijelom ionako svodi na isto, mislio je. Prvo složiš lika koji ima jednu ozbiljnu stranu i jednu smiješnu, neobičnu. Počneš tako da nju ismijavaš. Polako gradiš veliku farsu i kada se već čini da je to to, da lik postaje karikatura, kada već svi koji čitaju hihoću s kažiprstom uperenim prema tom liku, odjednom zaozbiljiš do kraja. Odjednom ga staviš pred konflikt, pred najveću ljudsku kušnju i tada se rastvori, tada se vidi tko je on zaista. Oni koji su bili hrabri posustaju, oni koji su bili jaki omekšaju, kukavice pronađu skrivenu hrabrost. A oni koji su se smijali tom konstruktu vide da je kažiprst s podsmjehom uperen prema njima samima. I tada priča počinje teći. Smrt i ponovno rađanje – te pizdarije nikada ne zastarijevaju, mislio je Matija. Znao je kakav ton mora imati pripovjedač, ali je znao i da ne smije ostaviti dojam permanentno bijesne i pomalo bolesne osobe, poput onih novinara na portalima koji imaju potrebu uvijek iznova dokazivati kako su vjernici glupi, kako su političari lopovi i kako je čitava gej populacija pametna i zabavna i kul. Ključ nepristranosti bio je, Matija je to znao, podjednako uvrijediti sve razine društva.