Ciganin u crtežima Martine Poljak

martina-poljak-skica1

I kao čitatelju mi često biva jasno koliko su rijetki momenti sinestezije u tekstu. Mislim na onu istinsku, kada na trenutak čitaš kožom umjesto očima. A kao autoru mi je jasno da nema smisla ni pokušavati ako sam uskraćen za osobno iskustvo onoga što prenosim.

Čini se da je upravo vizualno za mene presudno. Tijekom pisanja Črna mati zemle u nekoliko sam si navrata pomogao tako da sam lijevom, meni slabijom rukom crtao skice koje bi moglo crtati teško načeto dijete. To je iskustvo poslije uvelike produbljeno trima naslovnicama genijalne Dunje Janković.

Pri pisanju Ciganina, ali najljepšeg trebao sam vidjeti što Albina, bolesna majka glavnog lika, slika po pukotinama zidovima. Da sam čovjek veće moći imaginacije, to sam mogao i u vlastitoj glavi. Ovako sam trebao pomoć slikarske ruke.

Martina Poljak (1988) odrasla je na relaciji Zagreb-Beč. Studij germanistike i turkologije završila je u Zagrebu (2007-2012), a studij filozofije u Beču s težištem na Njemačkom idealizmu (2013-2016). Živi i radi u Berlinu kao znanstvena suradnica u Njemačkom saveznom parlamentu. Sama za sebe kaže da slikanjem i crtanjem nadopunjuje i upotpunjuje svoj teorijski i praktično-politički rad. Sada nije toliko važno po kojoj će od svojih aktivnosti biti ponajviše cijenjena, važno je da sam negdje 2011. ili 2012. vidio njezinu samostalnu izložbu na Filozofskom u Zagrebu i oduševio se moćnim crtežima. U njima sam vidio nevjerojatno bistro zabilježene kratke trenutke savršene ravnoteže životne snage i apokalipse, svjetla i sjene. Tik prije raspada. Upravo ono što sam nekoliko godina poslije upisao u lik Albine. Kada sam Martini objasnio što želim, odmah se prihvatila posla. Bilo mi je gotovo svejedno hoće li njezini crteži na kraju ući u knjigu ili ne, bilo mi je važno vidjeti. I prema viđenom pisati. Ovo ovdje njezine su skice iz početne faze, a crteže koji su na kraju ušli u knjigu – pronađite ondje. Njihov je nastanak koordinirao Kruno The Lokotar, i to samo nekoliko tjedana prije tiska. I priredili su mi spačku. Nisu mi dali da ih vidim prije nego prvi put u ruke uzmem svoj novi roman.

Na ovom mjestu svakako želim spomenuti Bojana Krištofića i Iru Payer, ljude zbog kojih naslovnica Ciganina, ali najljepšeg izgleda ovako snažno. I želim im odsrca zahvaliti.